Riječ je o djelu – kako i naslov sugerira – koje nastoji „rasvijetliti ono do sada počesto slabo obrađivano razdoblje kristoloških rasprava VI. i VII. st.“, kako je napisao jedan od recenzenata. Naime, brojne klasične kristologije često se drže postavke da je s Kalcedonskim koncilom više-manje okončan kristološki i dogmatski razvoj, te da Drugi carigradski koncil (553. godine) tek zaokružuje problematiku. Ova knjiga želi naglasiti kako još uvijek nije bio kraj kristoloških rasprava koje će se u naredna dva stoljeća i nastaviti vrlo dinamično i vrlo dramatično. Stoga, kako bi se promislilo ključne pojmove vezane uz kristologiju, trebalo je uvesti i neke nove. Upravo je Leoncije Jeruzalemski u tome dao veliki doprinos postajući jednim od najoriginalnijih teoloških autora u vremenu patristike koje inače u patrologiji nosi naziv „Razdoblje opadanja starokršćanske književnosti“

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi dio nosi naslov „Prijelaz od kalcedonizma na neokalcedonizam“ u kojem je prije svega prikazan kristološki razvoj do Kalcedonskog koncila (451. godine), naznačujući pojedine važne točke kao što su terminološko pitanje i kristološke kontroverze između Efeškog (431. godine) i Kalcedonskog (451. godine) koncila. Nadalje, taj se razvoj nastavlja preko kristoloških rasprava druge polovice V. i VI. stoljeća zajedno s podjelama između protivnika i pobornika kalcedonske kristologije, te služi kao prikaz kontinuiteta između kalcedonske kristologije i neokalcedonizma Leoncija Jeruzalemskog. Time se i zatvara treće poglavlje tog prvog dijela.

Drugi dio knjige nosi naslov „Neokalcedonizam Leoncija Jeruzalemskog“ i podijeljen je također u tri poglavlja. Prvo se poglavlje bavi prosopografskim i kronološkim pitanjima vezanim uz život i literarno djelovanje crkvenog oca Leoncija Jeruzalemskog, te terminološkom analizom u njegovoj kristologiji.

Drugo se poglavlje bavi samom njegovom kristologijom, u kojem autor predstavlja sve koncepte njegove kristologije, kao što su: Leoncijev nauk o pojmu hipostaze božanskog Logosa; zatim njegov nauk o pojmu synthesis kao novom načinu sjedinjenja dviju naravi u jednoj hipostazi božanskog Logosa; zatim koncept enhypostaton u kojem autor prikazuje način na koji je ljudska Kristova narav uosobljena u hipostazi božanskog Logosa; zatim predstavlja pitanje/problem trpljenja božanskog Logosa u preuzetom tijelu, pitanje Marijina Bogomajčinstva u Leoncijevoj mariologiji, te na kraju odbijanje nestorijanske koncepcije Theophoros anthropos prema kojoj bi ljudska narav bila nositeljicom božanstva u Kristu.

U trećem poglavlju, koji je naslovljen kao „Neokalcedonizam Leoncija Jeruzalemskog kao anticipacija miateletizma“, autor pobija hipotezu prema kojoj bi Leoncijev neokalcedonizam prouzročio pojavu hereza miaenergizma i miateletizma u VII. stoljeću, zaključujući da se pravi izvori ovih dviju hereza nalaze u monofizitizmu i čak u apolinarizmu.

Knjiga je izašla u izdanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i suizdanju Glasa Koncil.