Korespondenciju je priredio i komentirao dr. Jozo Džambo u suradnji s prof. dr. Damjanom Prelovšekom. Urednik korespondencijeje fra Drago Bojić. Lekturu i redakturu potpisuju fra Stipo Kljajić i Darko Rubčić, grafičko oblikovanje Branko R. Ilić, a tisak i uvez „Grafotisak“ iz Gruda.

Recenzenti korespondencije su Franci Lazarini, Ivan Lovrenović i fra Ivan Šarčević. Suizdavači djela su Franjevački samostan sv. Ante (Beograd), ZRC SAZU (Ljubljana) i izdavačka kuća Synopsis (Zagreb-Sarajevo). Tiskanje korespondencije pomogle su župe samostanskog područja (Dobretići, Kotor Varoš, Podmilačje, Sokoline i Vrbanjci), Općina Jajce i Općina Prozor-Rama.

Objavljivanjem korespondencije koju su bosanski franjevac fra Josip Markušić i slovenski arhitekt Josip (Jože) Plečnik vodili od 1932. do 1956. godine, javnosti se predočuje jedna „važna i rijetka dokumentacija: važna, jer u pojedinostima ilustrira ostvarenje jednoga od važnijih Plečnikovih djela iz crkvene arhitekture; rijetka utoliko što sadrži cjelovitu sačuvanu prepisku između umjetnika i naručitelja djela”.

Korespondencija se tiče najvećim dijelom gradnje crkve sv. Ante u Beogradu, Plečnikov projekt iz 1928. koji je Markušić kao rukovoditelj i organizator radova preuzeo 1932. Kontakti između umjetnika i voditelja gradnje počeli su pismenim putem, da bi se kasnije nastavili i osobnim susretima koji su doduše bili rijetki, ali su dodatno učvršćivali prijateljstvo koje je izraslo za vrijeme ove suradnje.

Korespondencija obuhvaća preko 700 pisama, dopisnica i različitih dokumenata i trajala je sve do Plečnikove smrti 1957. godine. Iz razumljivih razloga prepiska je do premještaja Markušića iz Beograda u Jajce 1940. godine bila češća nego u godinama koje su slijedile. Ratnih godina 1941. do 1945. ona je znatno opala, pri čemu je 1943. i 1944. bila potpuno prekinuta. Rat i politička situacija odražavali su se ne samo na učestalost, nego i na sadržaj i formu korespondencije.

U korespondenciji se u vezi sa spomenutom gradnjom crkve sv. Ante i njezinom unutarnjom opremom dotiču i šira pitanja (crkvene) umjetnosti, ukusa, materijala, izvođača radova itd., pri čemu Markušić, ne samo kao naručitelj, nego i kao teolog, ima neograničeno povjerenje u Plečnikov talent, stručnost i njegovo biblijsko odnosno religiozno shvaćanje umjetnosti. I jedan i drugi vidjeli su uzore i paralele pojedinih umjetničkih kreacija u velikim klasičnim ostvarenjima u povijesti umjetnosti, pri čemu su u prvome redu na umu imali antička i ranokršćanska djela.

Veza s Plečnikom imala je za Markušića izuzetno značenje: „Vaša umjetnost arhitekture […] je za mene zaista novo Viđenje i spoznanje: i ja tu umjetnost istom sada počinjem ‚shvaćati‘”. S ovim spoznajama on je pokušao utjecati i na odnos prema umjetnosti i crkvenom graditeljstvu u svojoj redovničkoj zajednici kojoj predbacuje nemar i manjak razumijevanja za estetska pitanja i koju bi on želio u tom pogledu kultivirati. Gotovo poslovična je njegova rečenica: „Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I ako nije umjetnina, nije crkva”.

Od ostalih Plečnikovih djela u korespondenciji se tematiziraju i drugi graditeljski objekti kao npr. crkva Srca Isusova u Osijeku, crkva Gospe Lurdske u Zagrebu te drugi projekti i ostvarenja u Sloveniji, a posebno u Ljubljani (groblje Žale, Narodna in univerzitetna knjižnica, uređenje obale Ljubljanice s Tržnicom, Novi magistrat, crkva sv. Mihaela na Barju i dr.). Plečnik informira prijatelja redovito o ovim djelima, za koje Markušić pokazuje istinski interes, iskazujući pri tome svoje visoko mišljenje o Slovencima kao naciji kulture i slovenskim umjetnicima i radionicama.

Plečnikova djela namijenjena Bosni nisu iz različitih razloga bila ostvarena; ona su ostala samo kao nacrti za katedralnu crkvu sv. Josipa u Sarajevu, svetište Marije Anđeoske također u Sarajevu kao i za župnu crkvu u Dolini kod Stare Gradiške. Isto tako planovi za vanjsko uređenje crkve odnosno franjevačkog samostana u Jajcu, koje je Markušić kao član tog samostana inicirao, nisu bili realizirani.

Korespondencija se, osim pitanja o umjetnosti i crkvenom graditeljstvu, dotiče i općedruštvenih i religioznih pitanja kod čijih su prosudbi Markušić i Plečnik bili vrlo bliskih nazora. Isto se može reći i za političke teme i probleme, premda se ovi iznose relativno rijetko i dosta suzdržano, pri čemu je upadno da je Plečnik kod političkih pitanja znatno otvoreniji i određeniji. Prema jugoslavenskom državnopolitičkom konceptu i jedan i drugi stajali su afirmativno.

Iz korespondencije se može jasno ocrtati duhovni, intelektualni i socijalni profil Plečnika i Markušića, koji su se razlikovali podrijetlom i zanimanjem, ali koji su kroz umjetnost otkrili srodnost svjetonazora i pretočili je u iskreno prijateljstvo.

Na sadržaj i opseg pisama u poslijeratnim godinama znatno je utjecala Markušićeva funkcija provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene od 1949. do 1955.

Markušićeva pisma pisana su na hrvatskom, Plečnikova pak na slovenskom, pri čemu su i jedan i drugi u svoja pisma upadno često donosili kraće ili opširnije citate na njemačkom, češkom i francuskom (Plečnik) ili na latinskom i njemačkom (Markušić).

I Plečnik i Markušić cijenili su ovu prepisku i njezinu obostranu važnost u više navrata isticali; ovoj činjenici imamo zahvaliti da je ta prepiska gotovo u potpunosti sačuvana. Nedostaje tek neznatan broj pisama za koja znamo da su postojala, dok je nekolicina pisama sačuvana nepotpuno. Markušićeva pisma čuvaju se u Plečnikovoj zbirci u Muzejima i galerijama grada Ljubljane (Muzeji in galerije mesta Ljubljana, MGML), Plečnikova pak u Markušićevoj ostavštini u Arhivu franjevačkog samostana u Jajcu.