Gdje se događa zlostavljanje? Kada nastaje? Koje su mu karakteristike? I prije svega, kakve su posljedice za žrtvu? Priručnik „Rane zlostavljanja“ nastoji odgovoriti na ova i druga pitanja, a konfiguriran je s pedagoškim i informativnim pristupom koji može pomoći učiteljima, odgajateljima i pastoralnim radnicima da shvate strašnu stvarnost zlostavljanja. „Podsjeća nas sve da u središtu i na početku svakog promišljanja i razumijevanja mora biti prihvaćanje, prepoznavanje, slušanje ranjenih osoba. Ponovno čitanje, revizija i provjera pošasti i patnje zloporabe moći, savjesti i seksualnog zlostavljanja, koje provodi i crkveno osoblje, potreba je i zadaća s kojom se treba odmah suočiti u svim stvarnostima i na svim razinama Crkve. To uključuje reviziju i obnovu teoloških, duhovnih, pastoralnih koncepata i kanonskoga prava, karizmi i ciljeva crkvenih udruga, institucija i organizacija, redovničkih zajednica, instituta posvećenog i apostolskog života, novih oblika posvećenog života, crkvenih pokreta i raznih skupina u Crkvi“, stoji u kratkom uvodu naslovljenom „Rane nikada ne prolaze“ (str. 3), prema riječima iz pismo pape Franje Božjem narodu od 20. kolovoza 2018. godine.

Priručnik „Rane zlostavljanja“ za učitelje, odgojitelje i pastoralne radnike sadrži deset poglavlja na 76 stranica te je besplatno dostupan na stranicama HBK u odjeljenju Povjerenstva HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Prva dva tri poglavlja naslovljena su „Seksualno zlostavljanje“, „Značenje seksualnog zlostavljanja“ te „Definicija seksualnog zlostavljanja“. Četvrto poglavlje nosi naziv „Žrtve i mjesta seksualnog zlostavljanja“, peto „Karakteristike zlostavljanja“, a šesto „Posljedice za žrtvu“ u kojem se tematizira traumatizirajuće iskustvo te kako zlostavljanje utječe na cijelu osobu i dovodi do egzistencijalne krize. Opisane su pojedinačno psihološke, fizičke, psiho-socijalne posljedice te posljedice u ponašanju, kao i duhovne posljedice. Sedmo poglavlje govori o profilu zlostavljača, poremećajima seksualne preferencije, afektivnoj nezrelosti i poremećaju osobnosti, kao i o uzročnim čimbenicima zlostavljanja.

Osmo poglavlje nosi naziv „Značenje zlostavljanja u Crkvi danas“, u kojem se naglašava da je važno nadići reduktivno i obrambeno čitanje te se otvoriti sustavnom čitanju i imati hrabrost za istinu. Opisuje se zadaća crkvene zajednice kao i sistemski čimbenici, gdje se kaže da „moć i društveno-crkveni položaj različitih sudionika igraju ključnu ulogu u dinamici zlostavljanja. Naime, vlast se može vršiti i živjeti tako da osobe potiče na rast te tako promovirati projekte i programe prema evanđeoskom poslanju i kršćanskim vrednotama ili slijedeći i ostvarujući vlastite interese nauštrb izvornog cilja. Pretjerano i iskrivljeno naglašavanje ministerijalnog svećeništva koje se bitno, a ne samo po stupnju razlikuje od općeg svećeništva vjernika, riskira da se pretoči u ulogu i vršenje moći svećenika naspram laika. Upravo kao što instrumentalna vizija ređenja, koja opet završava naglašavanjem posebne konfiguracije svećenika prema Kristu, može potaknuti stav odvojenosti i superiornosti“ (str. 51). Osim toga, jedan podnaslov ovog poglavlja nosi naslov: „Skandal nekolicine, osrednjost (mediokritet) mnogih“.

Deveto poglavlje nosi naslov „Zaštita žrtava i sprečavanje zlostavljanja“. Tu je naglašeno da „pozornost prema žrtvi ima apsolutni prioritet“ te da je neophodan preokret „od obrambene akcije do odgovornog i transparentnog stila“. „Ako djelujemo uglavnom u obranu nas samih, u crkvenim izborima i stilovima, rizik je da to bude čin koje nije samo djelomičan, već i varljiv, bolan i na kraju uvredljiv, jer šteti osobama koje su žrtve zlostavljanja, koje bi se tako i dalje osjećale zlostavljanima od strane moći i vlasti koja njima dominira te da ih ne sluša ili ne vjeruje u bol koju je u njima prouzročio zločin. U stvarnosti, sama samoobrambena akcija šteti cijeloj Crkvi, jer ne samo da gubi na vjerodostojnosti, već riskira da postane zatočenica problema, nesposobna tražiti korijene i rješenja, relativizirajući dramu i zapadajući u daljnju nepravdu i presumpciju jer bi to na kraju pogodovalo zlostavljaču, koji bi time, skrivajući istinu, imao još više prostora za djelovanje u svoju obranu“ (str. 56-57). U istom poglavlju se zatim govori o kulturi dijaloga i prevencije, prihvatu i saslušanju žrtava te kulturi sveobuhvatne i ambijentalne prevencije.

Posljednje, deseto, poglavlje nosi naslov „Razlučivanje i formiranje kao prvi i konstantni preventivni rad“ u kojem se između ostaloga govori o pažljivom razlučivanju, strukturalnim problemima i problemima osobnosti, indikacijama određenog ponašanja, moći, problemima povezanima s niskim samopoštovanjem, integraciji seksualnosti, celibatu, kvaliteti odnosa te trajnoj formaciji, zaključujući s podnaslovom: „Ako nema trajne formacije, postojat će trajna frustracija“.

Drugi priručnik „Primjeri dobre prakse za prevenciju i zaštitu maloljetnikâ u župi“ također je besplatno dostupan na stranicama HBK u odjeljenju Povjerenstva HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. „Dobre prakse, tj. oni načini djelovanja koji u središte stavljaju malene, jačajući suodgovornost zajednice kroz sudjelovanje i formaciju pastoralnih radnika, konkretan su izraz skrbi i zaštite maloljetnika, koje su oduvijek bile u središtu mnogih aktivnosti Crkve, posebice župnih. Bez ikakve pretenzije na sveobuhvatnost, polazeći od nekih važnih načela i primjenjujući ih u konkretnosti različitih i višestrukih odgojno-obrazovnih predmeta i mjesta, kao i brojnih župnih aktivnosti, pastoralnim se radnicima, više od pukog priručnika za djelovanje, predlaže stil čitanja stvarnosti i zajedničkog pastoralnog planiranja, koji – identificiranjem dobrih praksi, najbolje prilagođenih specifičnoj lokalnoj situaciji – može konsolidirati sigurno okruženje za najbolje odrastanje i sazrijevanje malenih. S druge strane, upravo usvajanje stila zajedništva i suodgovornosti u zaštiti, uz isticanje i učvršćivanje dobrih pastoralnih praksi koje postoje, istovremeno omogućuje prepoznavanje i ispravljanje nepažnji, nemara ili, još gore, izbora i praksi koje su štetne za odgoj i obrazovanje“, stoji u kratkom uvodu (str. 3).

Ovaj priručnik o dobrim praksama sadrži sedam poglavlja na ukupno 6o stranica teksta. Prvo poglavlje naslovljeno „Neke premise“ govori o maloljetnim osobama koje trebaju biti u središtu te da pastoralni rad ne smije biti organiziran bez pravovremene i jasne informiranosti roditelja ili staratelja djece. Ističe se „odgojna vrijednost svake pastoralne figure“ te važnost „pažljivog biranja pastoralnih radnika“ koje valja „formirati i informirati“. Među „zlatnim pravilima“ (str. 13-15) navodi se: „Ovisno o aktivnostima, o konkretnim lokalnim situacijama, kao i o osobama koji su uključene, moraju se dati konkretne praktične smjernice, također u pisanom obliku ili podijeljene na drugi način na posebnim sastancima“. Tu se također navodi da bi te „smjernice za ponašanje prije svega trebale sadržavati naglašavanje pozitivne pažnje“, kao i to da je potrebno „razjasniti ponašanja prema maloljetniku koja se nikada ne smiju prihvatiti“.

Drugo poglavlje nosi naziv „Osobe“ te opisuje odgovornosti i zadaće pojedinih osoba u župnoj zajednici, poput župnika, liturgijskih animatora (liturgijska skupina, sakristani, voditelji ministrantskih skupina, zbor), kateheta, animatora, učitelja i odgajatelja predadolescentnog i adolescentnog sektora, trenera, voditelja i asistenata sportskih društava, volontera župnog bara/kluba, kao i volontera za čišćenje i održavanje župnih prostorija.

Treće i četvrto poglavlje pod naslovima „Aktivnosti“ i „Mjesta“ opisuju primjere dobre prakse glede različitih liturgijskih, katehetskih, sportskih i drugih aktivnosti u župi, kao i o važnosti čuvanja sigurnosti prostora za sigurnost osoba. Među ostalim, navodi se da je važno izabrati adekvatan prostor s obzirom na vrstu aktivnosti i sudionike, čuvati i nadzirati prostor za župne aktivnosti, imati popis ključeva te strogo odvojiti svećenički stan od prostorija gdje se obavljaju župne aktivnosti (str. 36).

Peto poglavlje nosi naslov „Sredstva“. U podnaslovu „Pismena suglasnost roditelja“ navodi se: „Važno i neophodno informativno sredstvo za roditelje o aktivnostima župe u kojima sudjeluju njihova djeca jest njihova autorizacija, odnosno ovlaštenje za konkretne aktivnosti koje predlaže župa“. U tom smislu može pomoći nekoliko napomena sadržanih na stranici 39 gdje se zaključuje: „Ne smijemo zaboraviti da se obrasci autorizacije koji sadrže osobne podatke moraju pozorno i vjerno čuvati u strogom skladu s važećim propisima: Opća uredba Europske unije za zaštitu osobnih podataka GDPR br. 679/2016.“.

Jedan dio ovog poglavlja nosi naslov „Uporaba tehničkih sredstava“, gdje se između ostalog spominju upute glede dostupnosti župne internetske veze, korištenja društvenih mreža, osobito Facebooka, Instagrama ili Whatsappa (str. 40-41) u radu s maloljetnim osobama. Poseban dio govori o „objavljivanju fotografija maloljetnika u vijestima i na mrežnim stranicama župe“. „Za objavu fotografija ili slika koje na prepoznatljiv način prikazuju maloljetne osobe na vijestima ili službenim stranicama ili društvenim mrežama župe, potrebna je prethodna informirana pismena suglasnost oba roditelja ili skrbnika. Pristanak moraju izraziti oba roditelja na temelju zajedničke roditeljske odgovornosti“.

„Što se tiče kvalitete fotografija objavljenih na stranici, preporučuje se da one ne budu visoke razlučivosti, osobito kada prikazuju maloljetnu osobu u krupnom planu. Isto vrijedi i pri objavljivanju u tiskanom obliku ili na internetu fotografijâ koje prikazuju velike skupine djece (primjerice skupna fotografija: sva djeca koja su na katehezi ili u kampu)“ (str. 41-42). Posljednji dio petog poglavlja naslovljen „Tajništvo župe“ detaljno opisuje njegove zadaće (str. 42-43), napominjući: „Valja podsjetiti na važnost čuvanja ovlaštenja ili autorizacije za objavu slika i fotografija, kao i izjave roditelja/staratelja koji uskrate suglasnost“.

Priručnik „Primjeri dobre prakse za prevenciju i zaštitu maloljetnikâ u župi“ završava zaključcima i prilozima među kojima su „Operativne smjernice za zaštitu maloljetnika“.