Autor u knjizi najprije donosi temeljne pretpostavke za čitanje knjige: opisuje teritorijalni ustroj Crkve u Hrvatskoj, a potom tumači osnovne pojmove kao što su svetište i hodočašće, uključujući i dio povijesti hodočasničke prakse u Crkvi koji je doveo do pojave svetišta kakva danas poznajemo. Činjenično predstavljajući svetišta, autor ne krije da mu je jedna od nakana poučiti vjernike, odgovoriti im na pitanje „koji je ono svetac na oltaru“, zašto je on tu te zašto je nešto važno.

Prvo su predstavljena hrvatska nacionalna svetišta, koja na svoj način opisuju duhovni krajobraz hrvatskoga naroda. To su Prasvetište Gospe od Otoka u Solinu, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, Nacionalno svetište bl. Augustina Kažotića u Trogiru te Crkva hrvatskih mučenika u Udbini.

Potom kreće u opisivanje ostalih svetišta u Hrvatskoj, držeći se metropolijske razine, a kao novost drugoga izdanja predstavljeno je osam bosansko-hercegovačkih svetišta te Međugorje kao mjesto molitve i pomirenja.

Tako prikazana svetišta, u slici i riječi, sa zabilježenim početcima i razvojem, s opisom značajnijih događaja koji su se u njima dogodili, pružaju ne samo obilje informacija nego čitatelju omogućuju novi pogled u snagu vjere hrvatskoga puka i bogatstvo mjesta na kojima Bog djeluje na poseban način, izvijestili su iz Glasa Koncila.