Euharistijsko slavlje predvodio je fra Marko Lovrić, župnik župe sv. Franje Asiškog u Šikari kod Tuzle. Suslavila su osmorica svećenika među kojima domaći župnik fra Jozo Puškarić i fra Marijan Karaula, vicepostulator kauze sluge Božjega fra Lovre Milanovića.

S obzirom da njegova župa, koja je prije posljednjega rata imala oko 3000 vjernika, sada ima tek 176 njih, vidljivo je radostan toga dana bio župnik fra Jozo koji je zahvalio brojnim hodočanicima što unatoč vremenskim uvjetima već devetu godinu zaredom na taj dan dolaze moliti zagovor i zahvaliti fra Lovri na uslišanim molitvama.

Ocrtavajući život i djelo sluge Božjega, fra Marko je u homiliji spomenuo da je fra Lovro već sa šest godina doživio tragediju kada su mu od kuge umri roditelji, brat i dvije sestre, te posvjestio kako se od najranije dobi svoga života navikavao na žrtvu. Ustvrdio je da fra Lovrina mučenička smrt jednako privlači današnje moderne vjernike kao što je godinama privlačila pobožni posavski puk, a i šire, o čemu svjedoče brojne uslišane molitve, ozdravljenja.

Fra Lovro nam svojim tihim i kratkim, ali evanđeoskim životom može biti primjer za nasljedovanje, kazao je fra Marko.

Posebno je istaknuo fra Lovrinu ljubav i skrb za bolesnike, ustvrdiši da nam on treba biti primjer kako služiti bolesnima. Svjestan kako je ljudima toga, u ratu stradalog kraja, teško oprostiti onima koji su rušili njihova ognjišta, ubijali, progonili, poručio je da im posljednje fra Lovrine riječi na času smrti „Gospodine Isuse Kriste, koji si za me krv svoju prolio na križu, sad ja bijedan za tebe umirem od neprijatelja svetoga križa. Oporosti meni preveliku grašniku i smiluj mi se“, mogu biti primjer, kako u križu pronaći snagu i opraštati.

Pozvao je vjernike i svećenike da naprave zavjet da će redovito moliti za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Lovre, te da češće organiziraju hodočašća na njegov grob. Usvrdio je da taj svetac Božji ni na jednu molitvu ne ostaje ravnodušan te potkrijepio to i svojim osobnim svjedočenjem.

Vicepostulator Karaula citirao je povjesničara fra Dominika Mandića koji je pišući o sv. Nikoli Taveliću nakon što je on 1970. proglašen svetim, rekao da su Hrvati katolici, bez obzira gdje živjeli, tijekom svoje duge i slavne prošlosti imali mnogo svetih ljudi, prolili potoke krvi u obrani vjere i svoje domovine, imali na stotine mučenika, a ipak uza sve to sve do spomenute godine nisu imali ni jednog službeno priznatoga sveca.
Podsjetio je kako Katolička Crkva u BiH nažalost nema svoga sveca te se nada da će postupak pokrenut prije četiri godine slugu Božjega fra Lovru Milanovića dovesti do proglašenja blaženim, jer ga narod više od dva desetljeća štuje kao sveca, o čemu svjedoče brojne uslišane molitve i ozdravljenja po njegovu zagovoru. On je na kraju mise predmolio molitvu za proglašenje blaženim i svetim toga sluge Božjega.

Kako je to bio i blagdan sv. Blaža, na kraju mise slijedio je obred grličanja. Slavlje je pjevanjem animirao Zlatko Špoljarić iz Tuzle. Hodočasnici su se kratko zadržali i pomolili kod fra Lovrina spomen obilježja u crkvenom dvorištu postavljenom i blagoslovljenom 2011. godine.

Fra Lovro Milanović rođen je 22. svibnja 1777. godine u Sarajevu od roditelja Ante i Katarine. U svojoj petnaestoj godini stupio je u franjevački red i kršteno ime Stjepan zamijenio je s fra Lovro. Nakon godinu dana novicijata u Kraljevoj Sutjesci položio je 27. svibnja 1793. svečane zavjete. Nema podataka gdje je pohađao filozofski-teološki studij, ali se pretpostavlja da je studij završio u nekoj od austrougarskih zemalja. Ono što je poznato je da je 14. lipnja 1803. postavljen za samostanskog vikara i kapelana u Kraljevoj Sutjesci. Od 1803. do 1804. godine bio je župni vikar u župi Velika. Na kapitulu u Kreševu 14. svibnja 1806. godine Uprava franjevačke provincije imenovala je fra Lovru župnikom u župi Tramošnica. Već iduće godine, u 30-toj godini života, fra Lovrin je život okrutno ugašen u selu Turić. Narodna predaja kaže kako je Mujo ubio fra Lovru 3. veljače 1807. godine zato što fra Lovro prolazeći pokraj njega nije sišao s konja i iskazao mu poštovanje. Poginuo je od udarca nožem, a zatim ustrijeljen.
Fra Lovro je pokopan u obližnjem turićkom groblju. Kršćani su odmah poslije smrti smatrali fra Lovru pravim mučenikom, a i nakon više od dvjesto godina dolaze na njegov grob, uzimaju zemlju s groba i nose svojim kućama, uvjereni da će im mučenik fra Lovro pomoći. Na mjestu njegove pogibije, u malom ograđenom komadu zemlje, dugo je vremena bilo skromno spomen obilježje, da bi 2006. godine, kao svoj zavjet fra Lovri novi spomenik podigli župljani Turića. Na fra Lovrin grob više od dva stoljeća dolaze vjernici svih vjeroispovijesti iz raznih mjesta toga kraja.
Premda nisu dokumentirana po predajama, postoje mnogobrojna svjedočenja o uslišanim molitvama i ozdravljenjima po fra Lovrinu zagovoru. Posebno se veliki broj ljudi okuplja na njegovu grobu uoči mlade nedjelje koja pada krajem osmog ili početkom devetog mjeseca, u narodu poznatije kao fra Lovrina mlada nedjelja.