Nakon mise svećenici i djeca prvopričesnici pomolili su se na grobu biskupa Perneka koji se nalazi u sakristiji katedrale.

Biskup Uzinić u propovijedi je kazao kako čitanja govore o tome da postoje ljudi koji niječu Isusa, koji neće niti njegovo ime izgovoriti, koji govore o njemu kao o ‘tom čovjeku’. S druge strane postoje oni koji jasno i glasno ispovijedaju njegovo ime smatrajući da se više treba pokoravati Bogu nego ljudima. Njihova sudbina je različita. Isus u evanđelju kaže da tko vjeruje u Sina ima život vječni, i to je sudbina apostola, a tko ne vjeruje u Sina neće vidjeti toga života, što je vjerojatno sudbina tih drugih ali ne možemo mi o tome suditi.

Biskup je podsjetio i kako se u slučaju sv. Atanazija, biskupa i crkvenog naučitelja čiji spomendan se slavio, može primijetiti s jedne strane Arijevo krivovjerje koje je nijekalo Isusovo božanstvo i s druge strane Atanazijevu vjeru kojom je branio Isusovo božanstvo.

I u životu biskupa Perneka možemo otkriti to dvoje. Jednim dijelom svoga života on je živio u komunističkom razdoblju koje je nijekalo Isusovo božanstvo, a on je bio hrabri svjedok vjere u Isusa Krista. „I zato danas vjerujemo da je njegova sudbina među onima koji vjeruju u Sina i imaju u život vječni“, istaknuo je biskup Uzinić.

Na kraju propovijedi, kao i proteklih godina, s vjernicima je podijelio razmišljanje blagopokojnog biskupa Perneka o suočavanju sa svojom bolešću u Marijinu mjesecu svibnju, naslovljeno „1. svibanj – na bolesničkom krevetu“. Promišljanje je prvo u nizu zbirke biskupa Perneka „Drhtaji srca – svibanj u bolnici“.

Mons. dr. Severin Pernek, sin Franje Perneka i Ane von Schneeberg, rođen je 9. studenoga 1924. u Travniku. Kako mu je otac zbog potrebe službe često selio osnovnu školu je pohađao u različitim mjestima. U Travniku je, kao sjemeništarac Banjolučke gimnazije, od 1935. godine pohađao gimnaziju i tu maturirao 1943. godine. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu, no nakon zatočeništva i križnog puta, završio ga je u Zagrebu, 1949. godine.

Za svećenika je zaređen u Zagrebu 29. lipnja 1948. na naslov Banjolučke biskupije. Od 1949. godine pastoralno je djelovao u župama Prijedor i Bosanski Novi, zatim je postao biskupov tajnik u Banjoj Luci, a usto obavljao službe propovjednika u katedrali, rektora katedrale, kancelara u Ordinarijatu, katehete i župnika do 1960. godine. Studij kanonskog prava na Lateranskom sveučilištu u Rimu završio je u ožujku 1964. g. Vratio se u Banju Luku na službu katedralnog župnika i generalnog vikara biskupije, gdje ga 10. travnja 1967. zateklo imenovanje dubrovačkim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je u Zagrebu, 18. lipnja 1967. po nadbiskupu Mariju Cagni, apostolskom delegatu u ondašnjoj državi. Dubrovački biskupiju preuzeo je 23. srpnja 1967. godine, a biskupsko geslo bilo mu je „Veritati in caritate” (Služiti istini u ljubavi). Preminuo je 2. svibnja 1997. godine u Dubrovniku, a pokopan je u sakristiji Stolne crkve 5. svibnja 1997. godine. Misom i molitvom na njegovu grobu obilježena je 22. obljetnica njegove smrti.