Prije početka misnog slavlja sve je pozdravio domaći župnik Josip Đurin koji je podsjetio na mladu povijest ove varaždinske župe. „Želimo reći Bogu hvala za ovih 40 godina“, poručio je župnik te na poseban način pozdravio novog biskupa.
U zajedništvu s novim biskupom bili su svećenici iz susjednih župa u Zapadnovaraždinskom dekanatu, a na počeku euharistije biskup je poručio okupljenim vjernicima kako su se okupili na misnom slavlju jer vjeruju da je uskrsli Gospodin, koji je došao među apostole, sada živ prisutan među njima.
Homiliju je biskup posvetio razmatranju „nad crkvom kao Božjim hramom u kojem se susrećemo sa živim Gospodinom“.
„Želimo dublje zaći u svoju nutrinu i kazati da ovo mjesto pripada nama te da je ovo naša kuća. Ovo je naš dom. Šetao sam nedavno kroz Đakovo, a ispred mene su šetale majka i kći. Kada su prošle pored đakovačke katedrale, kći je upitala majku zašto je ova kuća tako velika, te je li ova velika kuća mama malih kuća. Savršena teorija. Crkva je kuća majka iz koje se rađaju druge kuće koje okružuju mjesta i župe. Zaista, crkva je mjesto gdje smo rođeni kao djeca Božja. Iz vode Duha Svetoga mi smo rođeni na novi život. Uronjeni smo u Kristovu smrt, a izronili smo simbolično kao novi ljudi. Nanovo smo rođeni kao djeca Božja. I zato kada ulazimo u crkvu, smijemo kazati kako ulazimo u svoju rodnu kuću, tamo gdje nam je podaren život Božji. Crkva je mjesto gdje se rađaju i obitelji. Dolaze zaručnici ispunjeni željom da njihov život Bog tako sveže da postanu jedno, obitelj u kojoj se mogu rađati djeca koja će biti kruna njihove ljubavi. Ovo je također mjesto u kojem se nađemo svi mi kada umremo. Rađamo se kada nas grijeh dotakne i učini mrtvima pred Bogom i ljudima. Vraćamo se u ispovjedaonicu gdje nam Bog daje novi život, snagu da možemo ići dalje. Ovo je mjesto u kojem se lomi kruh, posebna hrana koja hrani našu dušu. To je živi kruh. Uzimamo zemaljski kruh da nahrani tijelo koje je već ovdje, ali kada blagujemo živi kruh tada postajemo dio tog kruha, dio Tijela te postajemo kruh Božji. On nam daje život, ono što blagujemo to i postajemo. Tajanstveni je to krug. Kada god dolazimo ovdje smijemo kazati kako dolazimo kao djeca, to je prvi čin našeg ulaska u crkvu. Ulazimo i odmah se s malo vode podsjećamo da smo po vodi postali Božja djeca. Spuštamo se na koljeno da mu se poklonimo zauzimajući stav djeteta, da bismo bili mali. Želimo biti dijete svoga Oca, svog Roditelja“, poručio je biskup.
Nadalje je u propovijedi mons. Radoš podsjetio na evanđeoski odlomak u kojem Isus hodočasti u Jeruzalem, ali se nakratko zaustavlja u Jerihonu. Ondje će se dogoditi jedan poseban susret.
„To je posebno hodočašće za Isusa, želi doći u hram, mjesto susreta Boga i čovjeka. Ali i doći u Jeruzalem gdje će hram njegova tijela biti razoren i uništen da bi nakon tri dana ponovno ustao. Isus žuri, ali žure i drugi, žele ga vidjeti. No tu je i jedan nadcarinik. Njega bismo mogli opisati s nekoliko strašnih riječi. Čovjek je to koji je propao zato što se stavio u službu okupatora. Sjedio je u carinarnici i ubirao porez. Nitko ga ne zove imenom, već po onome što radi – nadcarinik – javni grešnik koji se ne smije pojaviti čak ni u zajednici vjernika. Njemu je put prema hramu zatvoren. Potpuno mrtav čovjek. Ali i takav želi vidjeti Isusa. Želja za Isusom ga pokreće. Tako smo se i mi večeras okupili, jer imamo želju vidjeti, susresti i osjetiti Boga. Taj carinik Zakej spretan je i vješt u novcu, a snašao se i kada je želio izbliza vidjeti Krista. Izračunao je gdje će Isus proći te je potrčao prema njemu. On zna gdje Isus prolazi i Zakej zna da mu se može nešto veliko dogoditi. Penjanjem na smokvu carinik Zakej se izdigao nad svakidašnjim. Svaki naš susret s Bogom je uspinjanje. Na poseban način Gospodina susrećemo kada se odvojimo, ostavimo svoje poslove, kuću i obaveze te dolazimo ovdje na ovu ‘smokvu’. Kažu da je stablo simbol za Riječ Božju. Zakej se stoga želi popeti da vidi živu Riječ Božju. Kada se Isusu i Zakeju spoje pogledi, susreću se dvije želje; želja Božja da susretne grešnika zbog kojeg je došao na svijet, te grešnikova ljudska želja da vidi Boga. Tako i mi želimo ovdje pogledati Isusa. U našim pogledima mi dopuštamo da nas Bog isprazni“; pojasnio je mons. biskup Radoš.
Biskup je u nastavku spomenuo još jednu važnu sliku – sliku obitelji. K našim roditeljima želimo doći oči u oči. Ali još i više naši roditelji žele nas vidjeti, žele da dijete osjeti kako roditelj uživa u gledanju svoje djece, poručio je biskup.
„Roditelj kada vidi dijete ima ispunjenje svoga života. Tako smo i mi danas ovdje došli da nas Gospodin vidi, baš kao što otac i majka žele vidjeti svoje dijete. Bog nas želi vidjeti pogledom ljubavi. Zato i Isus kaže Zakeju: ‘Žurno siđi’. Ne smijemo čekati, Gospodinu uvijek žurno. Ako je u pitanju novi korak, ne smijemo čekati, jer Bog također hita da nas što prije zagrli i oslobodi, izliječi i skine s nas teret. Stoga i Zakej hita Gospodinu sav radostan, nema ništa u njegovoj nutrini što ne odiše radošću kada ga Učitelj poziva u njegovu kuću. Zamislite, Isus se sam poziva u Zakejevu kuću koja time postaje Božja kuća. Naša nutrina je Božja kuća. Bog želi u nju ući, jer u njoj je više kod kuće nego mi sami. Sveti Augustin kaže kako je Bog intimniji s nama nego smo mi intimni sa sobom. Bolje i dublje nas poznaje. A ona Zakejeva kuća je zapravo kuća njegove nutrine. Dugo nije provjetrena, u njoj se svega nakupilo, ima i mrtvog i bolesnog, svega što ne diše zdravim plućima. No, Gospodin poziva Zakeja da ga očisti te kako bi mogao ponovno disati kao dijete. I Zakej će doista prodisati novim životom, potpuno slobodno. Zato i mi dolazimo Gospodinu, da nas oslobodi tereta, lažnih oslonaca u životu. Da ono što je mrtvo u nama oživi kako bi mogli disati novim životom“, poručio je u homiliji biskup Radoš.
Na kraju mise župnik Đurin zahvalio je svima koji su pridonijeli slavlju, biskupu, svećenicima, redovnicama, zboru, te svim župljanima koji su na bilo koji način pomagali. Posebnu zahvalu, uz novog biskupa, dobio je prvi župnik, danas župnik u miru, vlč. Mijo Horvat, koji se još uvijek rado odaziva i potiče na župna događanja.
Župna zajednica se za proslavu velikog događaja pripremala trodnevnom duhovnom pripravom. Tijekom tri dana večernje mise slavili su svećenici Varaždinske biskupije. Prvoga dana propovijed o temi „Umnoži nam vjeru“ imao je vlč. Hrvoje Damiš, župni vikar u Prelogu, drugog dana trodnevnice o temi „Učvrsti nam ufanje“ razmatrao je vlč. Odilon Singbo Gbenoukpo, sveučilišni kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dok je posljednji dan trodnevnice misno slavlje predvodio preč. Ivan Rak, kancelar Varaždinske biskupije, a tema propovijedi bila je „Usavrši nam ljubav“.