Blagoslovnu molitvu je izrekao te misno slavlje predvodio domaći sin mons. Nedjeljko Pintarić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, čiji je djed Andro Pintarić dao postaviti križ kao zavjet za povratak iz Prvoga svjetskoga rata.

Govoreći o križu, kao znaku i sredstvu spasenja, mons. Pintarić je podsjetio kako su mnogi križevi krajputaši, raspela i pilovi podignuti nakon Prvoga svjetskoga rata kao ispunjenje pobožnih zagovora te da su i nakon Drugog svjetskog rata mnogi željeli ispuniti svoj pobožni zavjet ali nisu često mogli zbog ateističkog komunističkog režima koji nije dopuštao takve poduhvate. Mnogo je takvih znakova vjere u tom razdoblju i uništeno i prepušteno zaboravu, rekao je mons. Pintarić nadodavši da je i u Domovinskom ratu, na ratom zahvaćenim područjima, uništeno veliko mnoštvo sakralnih objekata i križeva. Dolaskom demokracije brojni su se križevi obnovili a mnogi ponovno podigli u čast Kristu Spasitelju, rekao je mons. Pintarić podsjetivši da je raspelo Andre Pintarića ispraćalo mnoge žitelje Klenovnika kada su odlazili u druge krajeve, ali i da je dočekivalo mnoge koji su prolazili pokraj njega, a osobito brojne bolesnike i njihovu rodbina kada su odlazili u Bolnicu za plućne bolesnike u Klenovnik. Mnogima je taj križ postajao znak njihovog identiteta, svjedok vremena i životnih sudbina, kazao je mons. Pintarić potaknuvši svoje sumještane da zadrže svoj vjernički odnos prema križu kako su ih to nekada roditelji učili da se prekriže prolazeći pokraj raspela.
Križ je podigao Andrija Pintarić, koji se u vihoru Prvoga svjetskog rata zavjetovao da će ako preživi i živ se iz zarobljeništva u Rusiji vrati svojoj obitelji, podići raspelo. Kupivši dvadesetih godina XX. stoljeća zemljište na Lipovniku, kamo se preselio od Pintarića u Vukovoju, najprije je otišao u Ameriku da bi mogao isplatiti kupljenu zemlju. U zahvalu Bogu za sve što mu se u životu i obitelji ostvarilo podigao je 1938. godine raspelo. Pod nerazjašnjenim okolnostima korpus (tijelo Kristovo) je pod okriljem noći i uz pomoć bezbožnih ruku nestao 1986. godine.
Godine 1989. obitelj Pintarić pribavila je novi korpus od Marka Lazara koji je želio podići raspelo na mjestu gdje su mu za vrijeme Drugoga svjetskog rata „čerkezi“ ubili sina. Međutim, ta mu se želja nije ostvarila. Obnovljeno Pintarićevno raspelo blagoslovio je 1989. godine klenovnički župnik Stanko Havaić. Kako je zemljište po nasljedstvu i kasnijoj prodaji danas u vlasništvu obitelji Smoljak, osamdesetgodišnje raspelo danas je zajednička briga obitelji Smoljak i Pintarić.
Drvenu polikromiju korpusa, obnovila je, kao i prije deset godina, dipl. restaurator-konzervator Maja Reberski iz Zagreba. Zajedničkim radom obnovljeno je i osvježeno „križno drvo“, kao i zaštitni lim te oltarić Majke Božje podno križa. Starinskim je načinom ispleten „cvjetni“ vijenac, kojim je urešeno raspelo, a zasađeno je i živo cvijeće oko raspela. U obnovu se uključila i Općina Klenovnik. Načelnik Mladen Blaško nabavio je betonske stupove za ogradu umjesto starih drvenih letvica i dao opločiti prostor ispod križa, klenovnički vatrogasci odrezali su grane lipe koje su smetali pogledu na raspelo, a vrijedne ruke domaćica priredile su okrjepu za sve nazočne. Danijel Smoljak, uz pomoć roditelja Andrije i Marice, potrudio se da sve bude organizirano na zavidnoj razini.