Obrana kulture života u središtu skrbi za bolesne

1. “I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta… I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj” (1 Iv 4,14.16).
Te riječi apostola Ivana dobro sažimaju ono što Crkva nastoji činiti putem svoga pastoralnog djelovanja na području zdravstvene skrbi. Prepoznavajući Gospodinovu prisutnost u našoj bolesnoj braći i sestrama, ona ih teži privesti radosnoj vijesti evanđelja i ponuditi im istinski znak ljubavi. To je ozračje 11. Svjetskog dana bolesnika koji će se slaviti 11. veljače 2003. u Washingtonu, D.C, u Sjedinjenim Američkim Državama, u nacionalnom svetištu bazilike Bezgrešnog začeća. Izbor mjesta i dana pozivaju vjernike da uprave svoja srca i duhove Majci Gospodinovoj. Crkva, povjeravajući se Gospi, osjeća se potaknutom pružiti obnovljeno svjedočanstvo ljubavi, da bude živa slika Isusa Krista, Dobrog Samarijanca, u bezbrojnim prilikama tjelesnoga i moralnog trpljenja u današnjem svijetu.

Žurna pitanja o trpljenju i smrti, na dramatični način prisutna u srcu svake osobe unatoč trajnim pokušajima svjetovnog mentaliteta da ih ukloni ili ignorira, čekaju zadovoljavajuće odgovore. Osobito usred tragičnih ljudskih iskustava kršćanin je pozvan svjedočiti utješnu istinu Uskrsloga Gospodina, koji je preuzeo na sebe rane i zla ljudskog roda, uključujući samu smrt, i pretvorio ih u prigode za milost i život. Taj navještaj i to svjedočanstvo moraju se prenijeti svima, u svaki kutak svijeta.

2. Neka kroz proslavu Svjetskog dana bolesnika snažno odjekne evanđelje života i ljubavi, osobito u Amerikama, gdje živi više od polovice katolika svijeta. Na kontinentima Sjeverne i Južne Amerike, kao i svagdje u svijetu, “društvo kao da se počinje oblikovati prema modelu u kojem vladaju moćni, a slabi se potiskuju i uklanjaju. Tu mislim na nerođenu djecu, bespomoćne žrtve pobačaja; starije osobe i neizlječive bolesnike, koje se ponekad podvrgava eutanaziji; kao i mnoge druge ljude koje su potrošački mentalitet i materijalizam potisnuli na rub društva. Ne mogu pritom a da ne spomenem nepotrebno pribjegavanje smrtnoj kazni… Taj model društva je označen kulturom smrti, i stoga je u opreci s porukom evanđelja” (Apostolska pobudnica Crkva u Americi, 63). U suočavanju s tim zabrinjavajućim činjenicama zar bismo mogli izostaviti u našim pastoralnim prioritetima obranu kulture života? Katolici u svom djelovanju na području zdravstvene skrbi imaju žurnu zadaću učiniti sve što je u njihovoj moći da obrane život tamo gdje je ozbiljno ugrožen i djelovati ispravno oblikovanom savješću u skladu s učenjem Crkve.

Mnogobrojne zdravstvene službe po kojima Katolička crkva pruža istinsko svjedočanstvo vjere, ljubavi i nade već pridonose na ohrabrujući način tome plemenitom cilju. Dan danas te se službe mogu osloniti na značajni broj redovnika i redovnica koji jamče visoku razinu profesionalnoga i pastoralnog služenja. Nadam se da će novi procvat zvanja omogućiti redovničkim ustanovama da nastave svoj rad i zaista ga i prošire uz pomoć laika dragovoljaca, na dobro patničkog čovječanstva u Amerikama.

3. To povlašteno područje apostolata uključuje sve mjesne Crkve. Zato je nužno da svaka biskupska konferencija, putem primjerenih struktura, nastoji promicati, voditi i koordinirati pastoralnu skrb za bolesne, tako da se u cijelome Božjem narodu potakne svijest i osjetljivost za mnogovrsne potrebe bolesnih.
Da bi to svjedočenje ljubavi bilo vjerodostojno, oni koji su uključeni u pastoral bolesnika moraju djelovati u punom zajedništvu među sobom i sa svojim biskupima. To je od posebne važnosti u katoličkim bolnicama, koje su u pružanju odgovora na suvremene potrebe pozvane svojim ustrojem sve jasnije odražavati vrijednosti evanđelja, kako to postojano zahtijeva društveni i moralni nauk Učiteljstva. Ti se zahtjevi tiču svih sektora katoličke bolnice, uključujući financijski i administrativni.

Katoličke bi bolnice morali biti središta života i nade koja će promicati – zajedno s kapelanijama – etička povjerenstva, formaciju zdravstvenih djelatnika laika, čovječniju skrb za bolesnike, pozornost prema potrebama članova njihovih obitelji i osobitu osjetljivost prema siromašnima i potisnutima na rub društva. Profesionalni rad bi se trebao ostvarivati u duhu istinskog svjedočenja ljubavi, imajući na umu da je život Božji dar, a da je čovjek samo njegov upravitelj i čuvar.

4. Tu se istinu mora neprestano ponavljati u kontekstu znanstvenog napretka i napredovanja medicinskih tehnikâ koji nastoje podupirati i unaprijediti kvalitetu ljudskog života. Doista, ostaje na snazi temeljno načelo da se život mora štititi i braniti od njegova začeća do njegova prirodnog svršetka.
Kao što sam podsjetio u apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće: “Služenje čovjeku nameće nam da zgodno i nezgodno glasno kažemo kako oni koji koriste nove znanstvene mogućnosti, osobito na području biotehnologije, ne mogu zanemariti temeljne zahtjeve etike pozivajući se na upitnu solidarnost, koja vodi k diskriminaciji između života i života, u preziranju vlastitosti dostojanstva svakoga ljudskog bića” (51).

Crkva, otvorena za istinski znanstveni i tehnološki napredak, cijeni napore i žrtve onih koji predano i profesionalno pomažu u unapređivanju kvalitete služenja bolesnicima, poštujući njihovo nepovredivo dostojanstvo. Svaki terapijski postupak, svako eksperimentiranje i svako presađivanje moraju uzeti u obzir tu temeljnu istinu. Zbog toga nije nikada dopušteno ubiti jednog čovjeka da bi se spasilo drugoga. I dok su palijativna liječenja u posljednjoj fazi života preporučljiva, izbjegavajući mentalitet “liječenja pod svaku cijenu”, potpuno je nedopustiv svaki čin ili propust koji po svojoj naravi ili namjeri zdravstvenog osoblja ima za svrhu prouzročiti smrt.

5. Moja je najveća želja za ovaj Svjetski dan bolesnika da će njegova proslava pobuditi u biskupijama i župama obnovljenu zauzetost za pastoralnu skrb za bolesne. Primjerena se pozornost mora posvetiti bolesnicima koji ostaju u svojoj kući, jer se danas sve manje vremena provodi u bolnici i bolesnici su često povjereni brizi svojih članova obitelji. U zemljama bez primjerenih zdravstvenih službi čak i bolesnici na samrti ostaju kod kuće. Župnici i ostali pastoralni djelatnici moraju paziti i jamčiti da bolesnik nikada ne ostane bez utješne Gospodinove prisutnosti po Božjoj riječi i sakramentima.

Primjerena se pozornost u formaciji svećenikâ i redovnikâ mora posvetiti pastoralnim vidicima zdravstvene skrbi, jer se u skrbi za bolesne više no u bilo čemu drugom odjelotvoruje ljubav i pruža se svjedočanstvo nade u uskrsnuće.

6. Dragi kapelani, redovnici i redovnice, liječnici, medicinske sestre i tehničari, ljekarnici i ljekarnice, tehničko i administrativno osoblje, socijalni radnici na službi u bolnicama i dragovoljci, Svjetski dan bolesnika pruža posebnu mogućnost da se teži da budemo sve velikodušniji učenici Krista Dobrog Samarijanca. Budite svjesni svog identiteta i učite prepoznavati u onima koji trpe lice izmučenoga i uskrsloga Gospodina. Budite spremni pružiti pomoć i donijeti nadu osobito onima koji su pogođeni novim bolestima, poput AIDS-a, jednako kao i ostalim bolestima, kao što su tuberkuloza, malarija i guba.

Draga braćo i sestre koji podnosite trpljenja u tijelu ili duši, vama izražavam svoju srdačnu nadu da ćete prepoznati i prihvatiti Gospodina, koji vas poziva da budete svjedoci evanđelja muke, gledajući s vjerom i ljubavlju lice Uskrsloga Krista (usp. Ulaskom u novo tisućljeće) i sjedinjujući svoja trpljenja s njegovim.

Sve vas povjeravam Bezgrešnoj Djevici, Gospi Guadalupskoj, zaštitnici Amerikâ i Zdravlju bolesnih. Neka počuje molitve koje se izdižu iz svijeta patnje, neka otare suzu onih koji pate, neka bdije uz one koji su sami u svojoj bolesti i svojim majčinskim zagovorom pomogne vjernicima koji rade na području zdravstvene skrbi da budu vjerodostojni svjedoci Kristove ljubavi.

Svakome od vas od sveg srca podjeljujem svoj blagoslov!

Iz Vatikana, 2. veljače 2003.