Mentor disertacije je znanstveni savjetnik dr. Mario Jareb. U povjerenstvu za obranu doktorskog rada bili su prof. dr. Josip Jurčević kao predsjednik te članovi doc. dr. Vlatka Vukelić i znanstveni suradnik dr. Zlatko Hasanbegović.

Rad proučava, kako i sam njegov naslov kaže, djelovanje hercegovačkih franjevaca tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, odnosno njihovu sudbinu u tim teškim vremenima. To je iznimno važan i nedovoljno istražen segment suvremene povijesti hrvatskih krajeva na području današnje BiH. Odmičući se od isključive problematike crkvene povijesti, Mandić analizira događaje i stvara zaključke o povijesnim događajima u širem kontekstu, objašnjavajući nedovoljno ili loše predstavljen historiografski narativ. U historiografiji, do ove disertacije, nije bila učinjena cjelovita sinteza o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji u Drugome svjetskome ratu i poraću, iako je, posebice, u BiH kvalitetno postavljen istraživački temelj koji je iskoristiv za proučavanje povijesti Hercegovačke franjevačke provincije u razdoblju 1941. – 1945. Razjasnio je odnos Komunističke partije Jugoslavije prema Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji u Drugome svjetskome ratu i poraću, s posebnim osvrtom na ubojstvo 66 franjevaca koje su počinili jugokomunisti. Dokazao je da je djelatnost hercegovačkih franjevaca bila spašavanje ratnih žrtava, dušobrižništvo i humano preživljavanje u ratnim vremenima, a ne njihovo sudjelovanje u aktivnoj državnoj politici ili bilo kakvim ratnim sukobima. Najznačajnije su dokazane tvrdnje kako likvidirani hercegovački franjevci u veljači 1945. nisu bili kolateralne žrtve ratnih operacija, nego su likvidirani prema unaprijed osmišljenu planu te kako su pojedini hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i iz propagandno-političkih razloga.

Disertacija je podijeljena u osamnaest poglavlja. Uvod ustvari predstavlja prvo poglavlje, objašnjavajući ustroj i djelovanje Hercegovačke franjevačke provincije do početka Drugog svjetskog rata. Nakon toga autor donosi dosadašnja istraživanja povijesti Hercegovačke franjevačke provincije za razdoblje 1941. – 1945. A treće poglavlje objašnjava kako su hercegovački franjevci iz spomenutog razdoblja opisani u historiografiji država Hrvatske i BiH. Nakon ovih poglavlja slijedi govor o položaju Hercegovačke franjevačke provincije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kao jedno nezaobilazno ime u tom razdoblju nametnuo se fra Radoslav Glavaš. Tu je i djelovanje fra Justina Medića, o čemu se govori u šestom poglavlju. U inozemstvu je, u Vatikanu, djelovao fra Dominik Mandić kojemu je posvećeno sedmo poglavlje. Sljedeće, osmo poglavlje, obrađuje temu „Hercegovački franjevci i spašavanje žrtava ustaških progona u Hercegovini 1941. – 1943.“. Nakon toga obrađen je odnos franjevaca prema imenovanju don Petra Čule mostarskim biskupom. U desetom poglavlju »Hercegovačka franjevačka provincija 1942.« autor uvodi u stradanja Provincije. »Odnos hercegovačkih franjevaca prema totalitarizmima u Drugom svjetskom ratu«, naslov je jedanaestog poglavlja, a »Politička i vojna situacija u NDH 1944.«, obuhvaća dvanaesto poglavlje. Disertacija dolazi do veljače 1945. ili borbi za Široki Brijeg, o čemu se opširno govori u trinaestom poglavlju, dok se u sljedećem poglavlju govori o borbama za Mostar. »Ubojstva hercegovačkih franjevaca na Bleiburgu i Križnom putu«, naslov je petnaestog poglavlja. Autor se osvrće na fra Radoslava Glavaša i razlaže o njegovoj osudi i strijeljanju. U sedamnaestom poglavlju govori, pak, o ubojstvu fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića na Kočerinu. Slijede još zaključna razmatranja koja obuhvaćaju osamnaesto poglavlje.

Hrvoje Mandić rođen je 1987. u Mostaru. Osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je u Širokom Brijegu. Preddiplomski studij povijesti i pedagogije upisao je 2006. na Sveučilištu u Mostaru, gdje je 2009. stekao diplomu prvostupnika povijesti i pedagogije. Diplomski studij povijesti upisao je 2009. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekao naziv magistra povijesti 2011. Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2014. upisao je poslijediplomski doktorski studij povijesti. Zaposlen je u Središnjem uredu za arhivsku građu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je više stručnih radova i sudjelovao na više simpozija.