Istina je prava novost.

Obred preminuća sv. Josipa u Zenici

Zenički vjernici proslavili su 18. ožujka obred preminuća sv. Josipa u njemu posvećenoj župi.

Obred je predvodio župnik župe sv. Igancija Lojolskog na Grbavici u Sarajevu p. Ante Topić SJ, koji je ujedno i za tu prigodu priredio obrednik.

Vlastiti obrednik je sastavljen prema milanskom dominikancu Isidoru Isolanu, koji je zaslužan za poznavanje i širenje „Preminuća sv. Josipa“ na Zapadu i koji je uvrstio njegovu povijest u svoju Summa de Donis Sancti Joseph, tiskanu u Paviji 1522. godine. On pronalazi nadahnuće te izvještava da katolici na Istoku s izvanrednim štovanjem slave svetkovinu svetog Josipa 20. srpnja: „U njihovim crkvama obično se čita život svetog Josipa“ preveden s hebrejskog na latinski 1340. godine.

U prigodnoj homiliji p. Topić je govorio o noći Sv. Josipa. „Svetog bi se Josipa lako moglo nazvati svecem noći. Noć je, naime, gotovo najznačajnija okolnost Josipova života. Bila je noć kad je Anđeo Gospodnji dokončao dilemu koja ga je mučila onog trenutka i naredio mu da uzme k sebi Mariju, ženu svoju, što je smišljao otpustiti je, potajice. Koje je značenje noći u Evanđelju?“

Propovjednik je tom pogledu istaknuo tri ključne misli. Noć, to je mrak. Na početku same Povijesti spasenja, Josip je bio stavljen na mjesto koje više neće ostaviti, mjesto njegova poziva, a mogli bismo ovako reći: sjena. To je doista trajalo cijeloga života Josipova, za koji se čak ne zna ni kad je završio. Otišao je bez buke, savršeno zaboravljen, kao što je i živio. Ipak, njegova je prisutnost bila potrebna. Trebalo je da Marija ima muža, trebalo je da Isus ima oca. To je poruka i za nas: svatko od nas je potreban u povijesti spasenja, kako god skromna njegova uloga izgledala.“

Nadalje, istaknuo je kako je noć prostor šutnje. „Od Josipa nemamo zapisane ni jedne riječi. No, sav njegov govor jest ta ista šutnja, i on je uzvišen: sveti Josip je naš neusporedivi učitelj klanjanja. Nitko više od njega nije se približio intimnosti Bogu koji je postao čovjekom i Majci koja mu je dala njegovo čovještvo. Istina, nije ni Josip shvaćao svu tajnu utjelovljenja, ali se čitavo vrijeme klanjao toj tajni. To poručuje i nama: Božje tajne ne shvaćaju se razumom, nego srcem i vjerom, u šutnji“.

Noć, to je još vrijeme bdijenja. Čovjek pravedan i pun mudrosti, Josip je shvatio malo po malo čak i u svojoj noći da je bio izabran kao stražar i čuvar. Čuvar Marijinog vječnog djevičanstva, čuvar Isusov sve do njegova javnog djelovanja, čuvar Obitelji, čuvar predaje Izraela: po njemu je morao doći onaj što je bio očekivan. Čuvati, to je najbolji dio svetoga Josipa; sve do kraja, on će čuvati Crkvu. On je i naš čuvar: čuvar našeg krštenja, čuvar naše vjere, zaštitnik dobrog života, zaštitnik dobre smrti.“

„Braćo i sestre, prvi put slavite kao župna zajednica i koliko mi je poznato prvi put se slavi na hrvatskom govornom području ovaj obred preminuća svetog Josipa. S ovim obredom želimo da primjer Josipova umiranja potiče nas da se u Kristu ne bojimo smrti. Cijeli Josipov život je bio priprava na smrt. Jedina čežnja njegova srca bila je da u svemu ugodi Bogu. Živio je i umro kao pravednik. Blažena je tvoja smrt u nazočnosti Isusa i Marije“, zaključio je p. Ante Topić.