Tijekom 25 godina mijenjao se koncept festivala i organizator, a sadašnji organizator je Pjevačko društvo mladih Trinitas iz Ludbrega. Pedesetak zboraša iz cijele Varaždinske biskupije, uz pratnju benda sastavljenog od mladih iz Varaždinske biskupije i njihovih gostiju, pod dirigentskom palicom Marte Šarec izveli su petnaestak skladbi. Kao solistice nastupile su Gabrijela Deklin i Klara Blažunaj uz pratnju Edija Vugrinca i Nikoline Cirimotić, a Petar Burek je uz klavirsku pratnju Edija Vugrinca recitirao pjesmu „Dolazim“ koja je zaštitni znak Festivala. Tu je pjesmu napisao i skladao pokretač festivala pokojni vjeroučitelj Zoran Havaić. Na festivalu je nastupio i ženski trio: Marija Magdalena Kočila, Marta Mihin i Marta Šarec, a voditelj festivala bio je Branimir Gubić, novinar i voditelj na Hrvatskome katoličkom radiju.

Mladi zboraši doskočili su nestabilnim vremenskim uvjetima te su svoje prijatelje, obitelj i posjetitelje smjestili u zavjetnoj kapeli kako bi zajedno slavili Gospodina pjesmom i molitvom. Na početku festivala sve je pozdravio i potaknuo na zajedništvo dosadašnji župni vikar vlč. Mislav Mikac.

Samom Festivalu prethodila je misa u zavjetnoj kapeli koju je uz koncelebraciju rektora svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu mons. Josipa Đurkana predvodio vlč. Marko Domiter, tajnik varaždinskog biskupa Bože Radoša. Uvodeći u euharistijsko slavlje vlč. Domiter podsjetio je kako je duga znak saveza Boga i čovjeka. Savez je Božja želja da On bude sudionik naših života.

U homiliji vlč. Domiter poveo je okupljene u dvoranu Posljednje večere tumačeći kako je Isusova gesta pranja nogu učenicima bila izraz njegove ljubavi, služenja, predanja koja se učenicima urezala u srce i pripremala ih za trenutak Isusove smrti na križu. „Dolazi ih poslužiti svojom ljubavlju, želi da dožive njegovu poniznu ljubav. Možda su tu gestu, taj čin poniženja lakše doživjeli, nego li njegovu smrt na križu – gdje je za njih prolio svoju Krv. Nisu tada razumjeli njegovo umiranje, mislili su da se to nije smjelo dogoditi, zbog straha su se razbježali. Ali bili su duboko potreseni gestom nakon večere. Upravo je ta gesta bila uvertira u ono što će se dogoditi na križu, ona ih je pripremila za ono što slijedi, ona je bila tumač potpunoga predanja na kalvariji – služiti i ljubiti do kraja“, rekao je vlč. Domiter.

„Ovo veliko otajstvo Isusove ljubavi za čovjeka ostvaruje se na svako misi na kojoj smo mi, okupljeni oko euharistijskog stola, sustolnici Isusove posljednje večere. No do tog otajstva, do vjere u Isusovu živu prisutnost u hostiji ne dolazi se gledanjem već vjerom. Upravo u ovom svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu svjedočimo tome kako je nevjeru, sumnju jednog čovjeka, jednog svećenika Bog čudesno iskoristio da na ovom mjestu potakne, oživi i osnaži vjeru mnogih hodočasnika“, nastavio je tumačiti vlč. Domiter.

Polazeći od navještenog evanđeoskog odlomka, prispodobe o talentima, propovjednik je pojasnio kako u slici čovjeka koji dijeli talente, prepoznajemo Boga koji čovjeka obasiplje različitim darovima: „Bog daje čovjeku neizmjerno vrijedne darove: život, poziv, darovi, talenti, sposobnosti, vještine, karizme, službe, životne uloge, karakterne crte, kreposti i vrline… Netko je spretan s novcem, drugi je odličan glazbenik, treći je vrstan govornik, četvrti je stvoren za rad s djecom, peti je vješt u obradi drva i tako redom… Svakome od nas Bog daje različite darove. Često ih ne znamo cijeniti ili ono što imamo ne prepoznajemo kao Božji dar. Današnji dan je Božji dar, mogućnost da mogu ići u školu, na fakultet, na posao je Božji dar, ono što sam danas objedovao je Božji dar. Ljudi i odnosi – i oni su Božji dar“.

Problem nastaje kada se uspoređujemo s drugima, kada zavidimo na darovima koje je Gospodin dao drugima, a ne otkrivamo koji su naši talenti te za što me Gospodin po njima osposobljava, kada ne vidimo silno povjerenje koje Gospodin ima da ćemo znati iskoristiti njegove darove. Onima koji se vraćaju s umnoženim talentima Gospodin govori: „Valjaš, slugo dobri i vjerni!“, rekao je vlč. Domiter i pojasnio kako upravo ovome treba težiti: biti sluga, služiti. „Ne može se biti kršćanin, vjernik u svakodnevnom životu, svećenik, redovnik, redovnica, otac, majka, muž, žena, ako se ne služi“, a uz služenje dolazi i vjernost tom pozivu, putu i načinu koji smo izabrali, dodao je vlč. Domiter te poručio mladima: „Dragi mladi! Vjernost! Isus je najvjerniji. Bog vas nikada ne ostavlja i uči vas da ćete moći imati ispunjen život kada budete vjerni. Vjernost je trajna krepost. Biti vjeran svome pozivu i životnom poslanju je odgovor na Božju vjernost. Naše nas društvo uči prolaznome užitku, uzmi što ti sada odgovara, a kad se zasitiš baci. Isus nas uči vjernosti. Ljepota života teško se danas prepoznaje u ovome ovdje i sada, osobito kad je teško, kad ne ide, kada se lomiš, kada te križ pritisne na zemlju, kada se čini da nema smisla. Vjernost Isusovim obećanjima može nas učiniti postojanima“.

Treći sluga o kojem govori evanđelje slika je čovjeka koji ne gradi povjerenje u Boga ne pouzdaje se u Njega, za njega je Bog strog i zahtjevan te u strahu od rizika, pogreške gubi dar i priliku koju mu gospodar daje, ostaje prikovan za zemaljsko, ne pouzdaje se u Gospodina, ne uzdiže pogled prema nebu, kazao je propovjednik te zaključio riječima: „Je li važno koliko smo i koje smo darove od Boga primili? Nije važno. Važno je da ih znamo prihvatiti, baciti se na posao i biti vjerni. Dovoljno je biti vjeran u malome. Jednog dana neću biti pitan zašto se nisam ostvario kao velikani – Mojsije, Ilija, neki prorok, apostol, svetac, bl. Alojzije ili sv. Augustin – pitat će me se zašto nisam ostvario samog sebe, zašto nisam u malome bio vjeran, zašto nisam povjerovao darežljivom Bogu i njegovoj vjernosti“.