S obzirom na povijesne godišnjice hrvatskoga naroda koje se ove godine obilježavaju (1400.-ta obljetnica pokrštenja Hrvata, 1100.-a hrvatskog kraljevstva, 80.-a godišnjica stradanja na Bleiburgu i Macelju te 30.-a godišnjica vojno-redarstvene operacije „Oluja“) i na jubilej nade te da je Marija sidro ufanja hrvatskoga naroda, taj PKP je bio prožet likom i djelom Blažene Djevice Marije, Kraljice apostola, kraljice svih Hrvata.

Geslo PKP-a bile su riječi svetog Ivana Pavla II. „Neka tvoja vjera bude jača od tvojih strahova.“. Kao obilježje sudionici su dobili medaljicu Majke Božje Sljemenske i knjižicu „Devetnica Gospi koja razvezuje čvorove“, a sve je bilo popraćeno riječima himne „Reci Bogu „DA“ kao Marija“, autorice Emine Elizabete Paulić.

Sudjelovalo je više od 400 hodočasnika, a početak je bio ispred crkve Muke Isusove u Maclju, gdje ih je dočekao i pozdravio domaći župnik vlč. Alen Vrbek. Nakon izmoljene jutarnje molitve i prve postaje križnog puta, krenuo je dvodnevni hod za križem kroz Maceljsku šumu, u kojem su sudionici, razmatrajući muku Isusa Krista očima njegove majke kroz meditacije vlč. Tomislava Ivančića, ujedno se upoznavali i s dijelom hrvatske povijesti i mukom ljudi koji su stradali na tom području. Sudionici su, hodajući veći dio puta šumskim putevima, preko Velikog Vrha, Majpešnice, Hromca, Hlevnice i Gornje Plemenšćine, stigli predvečer kroz Kostel i Vrhe Pregradske do Pregrade, gdje su se smjestili u Srednjoj školi Pregrada. Sudionici su prvi dan završili misnim slavljem u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi koje je predvodio vlč. Krešimir Bušić, župni vikar u župi Sv. Martina u Dugom Selu.

Bušić je u homiliji progovorio o tome da je prorok onaj koji sluša Božju riječ, onaj koji ima na temelju toga što je iskusio taj Božji poziv u vlastitom srcu i životu, odgovornost da reagira na tu riječ, i da to nije nimalo ugodno, osvrnuvši se pritom na riječi proroka Jeremije „Ja bijah kao janje krotko što ga vode kao janje na klanje i ne sluti da protiv mene snuju pakosne naume“.

„Iskustvo Boga i Božje riječi ima moć pokrenuti zaista nešto duboko u nama, nešto što nijedna druga stvar s kojom se suočavamo u svakodnevici nema. Kad iskusimo Božji poziv, javljaju se iskušenja u kojima preispitujemo hoćemo li i kako to moći, kao što je vjerojatno bilo i kad smo, svatko na svoj način, osjetili Božji poziv da dođemo danas ovdje. „Kakvo će biti vrijeme, koliko će biti teško hodati, hoću li to moći izdržati… hoću li moći odgovoriti na Božji poziv u mom životu. Kad reagiramo na Božji poziv, na Njegovu riječ upućenu prema nama, trebamo imati na umu da neće biti ni lako ni ugodno, ali da, uz ovakvo iskustvo kakvo smo imali danas, uz sve napasti i iskušenja, umor, bol, žeđ, glad, vidimo da Gospodin sprema nešto mnogo veće od nas samih, i da je važno samo krenuti i da, bez obzira na sve ono što nas koči, kad smo u zajednici vjernika, zajednici onih koji putuju prema istom cilju, a to je naći Gospodina i druge spoznaje njega, stvar jednostavno idu lakše“, kazao je propovjednik.

Nakon mise uslijedilo je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu koje je trajalo cijelu noć.

Nakon doručka u organizaciji domaćeg župnika i župljana, put je u nedjelju nastavljen kroz Prasvetište Gospe Kunagorske, preko planinskog vrha Kunagore, Kostela, Druškovec gore i Male gore do Crkve Pohoda BDM u Vinagori, gdje je hodočasnike ugostio domaći župnik vlč. Dragutin Gereci uz duhovnu i tjelesnu okrepu. Nakon ophoda oko oltara, sudionici su nastavili svoj hod preko Sopota i mjesta Vrhi Pregradski te svoj nedjeljni hod ponovo završili misnim slavljem u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi koje je predvodio vlč. Antonio Štengl, župni vikar u Župi sv. Vida mučenika u Brdovcu, sin bračnog para koji je bio dio male skupine ljudi koji su se 1987. godine zaputili u Samoborsko gorje moliti križni put, ne znajući da će se iz tog spontanog izleta razviti pobožnost planinarskog križnog puta kakvu danas poznajemo.

Štengl je u homiliji progovorio o ljudima koji žive okovani prošlošću proživljavajući svakodnevno trenutke koji su već odavno minuli. „Takvi ljudi ne mogu se usidriti u sadašnjosti niti se mogu radovati budućnosti. Uvijek iznova u svojim mislima premeću određeni trenutak te očajavaju i tonu u neprekidnoj spirali ljutnje, okrivljavanja sebe ili drugih te proživljavanja vlastite slabosti. Kako neka rana može zacijeliti ako se stalno kopa po njoj? Bog u svojoj dobroti gleda naš život i govori nam da bez obzira koliko smo zeznuli i pali, pogubili se i zalutali, On i dalje ljubi čovjeka. I danas, svaki put kada dođemo pred Gospodina donoseći sve naše terete, slabosti, skršenosti i boli, tražeći oprost i pomirenje, Bog nam govori ‘Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada nemoj više griješiti’, kao što je Isus rekao i onoj ženi nakon što se nitko nije usudio baciti kamen na nju. Ako nam on oprašta i ako oprašta drugima, tko smo mi da sebi ili drugima ne možemo oprostiti?“, rekao je.