Predavanja su održali ravnatelj Franjevačkoga instituta za kulturu mira mr. fra Bože Vuleta, kancelar Hvarske biskupije don Ivan Jurin, dr. Tonči Matulić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu te umjetnik i književnik Ivica Jakšić Čokrić Puko. Na predavanjima je bio i određeni broj vjernika laika.

U uvodu izlaganja „ Mardešićeva kritika ideologičosti vjere“ mr. Vuleta je govorio o Željku Mardešiću kao čovjeku. Slijedila su četiri podnaslova: Kršćanstvo i Crkva u susretu i sukobu s modernim ideologijama, Ideologije i Katolička Crkva u hrvatskom kontekstu, Kategorije hrvatskog političkog kršćanstva te Mardešić u ideološkom okruženju.

U zadnjem podnaslovu mr. Vuleta je rekao: „Mardešić je prešao put od zaštićenog, izoliranog otočnoga tradicionalnog katolika, preko političkog pretkoncilskog katolika u oštrom sučeljavanju sa suvremenim ideologijama, posebno s bezbožnim marksizmom, poniženjima mudrosti i slobode u socijalističkom opresivnom kolektivizmu, do koncilskog obraćenika i kršćanskog mirotvorca koji je u dijalogu sa svijetom, znanstvenicima i teolozima, marksistima i ateistima, u ekumenizmu i unutarcrkvenom dijalogu, uvidio da za religiju, konkretno za kršćanstvo i katoličanstvo nema teže izdaje od one da se dogodi ‘pad svetoga u nesveto’, da religija postane ideološka maska nekih drugih interesa, ponajprije političkih, da kršćanstvo postane političkom religijom. Politizacija kršćanstva, priklanjanje političkim i ekonomskim moćnicima, jedna je od najvećih stranputica u povijesti zapadnog kršćanstva, govorio je Mardešić, a pritom nije poricao da je to kušnja svake religije na svijetu. On ipak nije puritanski kritičar tih zabluda pa stoga naglašava da nije primjereno, nije evanđeoski, olako osuđivati vjernike koji su podlegli pritiscima ideologizacije svoje vjere, jer izbjeći tu kušnju je iznimno težak i rijetko ostvariv životni pothvat koji treba ‘uvijek iznovice započinjati, premda se na ovoj zemlji ne može nikada do kraja dovršiti’“.

„Crkva između dvije nostalgije“ naslov je izlaganja koje je održao Jurin. Tu je govor o poglavlju Mardešićeve knjige „Rascjep u svetom“. Prva nostalgija započinje utjelovljenjem Isusa iz Nazareta u kojemu je Bog postao čovjekom, dok druga započinje Konstantinovskim obratom u kojemu kršćanstvo postaje državna religija sa svim poznatim privilegijima. „Prva nostalgija nam je sama po sebi jasna. To je žudnja živjeti životom Isusa Krista u vlastitoj svakodnevici. Ta nostalgija živi od želje da kršćanin uđe u svijet, zavoli svijet i postaje autentični svjedok Kristove dobrote prema svijetu. No, druga nostalgija krije opasnost. U njoj kršćanin ne ulazi u svijet – već svijet sa svojom logikom ulazi u Crkvu“, rekao je Jurin.

Čitava povijest Crkve povijest je isprepletanja te dvije nostalgije. Mardešić potanko tumači čitavu povijest Crkve kroz sukobe s različitim ideologijama i svjetonazorima, osobito kroz neprestane anateme. Crkva nije imala potrebu dijalogizirati i učiti od svijeta – jer je bila vladajuća sila u kršćanskom društvu. Sukobom s modernitetom u kojemu čovjek želi raskinuti tu prevlast Crkve dolazi do ključnog buđenja prve nostalgije koju Mardešić prepoznaje u Drugom vatikanskom koncilu. Usmjerenje Crkve u koncilskim tekstovima redovito je upravljeno prema dvjema stvarnostima: samoj sebi i modernom svijetu. Crkva se u sebi cjelovito obnavlja, a odnos između Crkve i modernoga svijeta u znaku je dijaloga. Uprisutnjenje pak dijaloga odvija se svjedočanstvom dobrote u svijetu. S Drugim vatikanskim koncilom Crkva se vratila na evanđeoske izvore, pa umjesto ideološkog može sada zastupati proročko stajalište, rekao je Jurin.

U našemu postkomunističkom kontekstu Crkva je ponovno postala važna sila u društvu, s nesumnjivim utjecajem. U skladu s temom, pozvani smo prepoznavati u sadašnjem kontekstu Crkve znakove prve i druge nostalgije. U Mardešićevu evanđeoskom optimizmu vidim nadu za Crkvu. Čvrstu nadu koja se krije u povratku prvoj nostalgiji Crkve, a to je Bogočovjek u kojemu je čitav svijet spašen. I mi i oni, rekao je Jurin i naveo proročke riječi utjehe Željka Mardešića: „Crkva zapravo nikad u svojoj dugoj povijesti nije bila bliža evanđeoskim uzorima nego upravo danas. Siromašna je ili je na putu da to postane, nemoćna u svjetovnosti, optužena za mnoge grijehe, više nalik na malo stado nego na moćnu državu Konstantinovskog tipa, potisnuta na sam rub društva, prorijeđena otpadima i rastužena izdajama. Preostaje joj samo dobrota kao ponuda svijetu i vjerodostojnost kao test istinitosti. Po tome je onda najbliža sudbini svojeg Utemeljitelja. Ni Isus Krist nije bio u boljem položaju, pa ne vidim razloga za našu posebnu uznemirenost. Ono što treba priznati jest da je Crkva mnogo naučila iz povijesti. Zato njezini predstavnici danas manje sjede u prvim klupama, a više u zadnjim. Postaju svjesni da ih današnji ljudi prepoznaju po služenju, dok ih po zapovijedanju odbacuju. U mnogim državama su kršćani bliži potlačenima nego povlaštenima. Polako se mijenja društveno ozračje i prolazi samo ono što je vjerodostojno i svjedoči kršćanstvo. Drugo se prepoznaje kao krinka za korist i moć. Zar sve to nije za Crkvu prava blagodat i sretna okolnost za otrežnjenje. Kad se nije htjela sama sniziti do skromnosti Siromaha i Pravednika, učinilo je to svjetovno društvo, stavljajući Crkvu u takav izvorni kršćanski položaj čistih početaka. No, to je Bog u povijesti često radio: preko pobjede Asiraca učio je vjernosti svoj židovski narod. Zato s velikim pouzdanjem gledam na izglede Crkve u trećem tisućljeću“.

Prof. Matulić u izlaganju „Promišljanja o odnosu ideologije i religije u misli Željka Mardešića“ rekao je: „Tko se želi upoznati s Mardešićevim rezultatima znanstvenog istraživanja o ideologiji i odnosu ideologije i religije morat će posegnuti za knjigom ‘Lica i maske svetoga. Ogledi iz društvene religiologije’ u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1997. godine. Na kraju tih istraživanja Mardešić se pita: ‘Je li religija ideologija ili nije?’ Religija jest ideologija, ističe Mardešić, ‘u mjeri u kojoj je lažno življena’. Stoga, samo vjerodostojno svjedočenje, rekli bismo autentični život vjernika, predstavlja istinsku branu koja štiti religiju od utapanja u ideologiju odnosno od ideologizacije. Zaštita se vjere od ideologije ne sastoji od odbacivanja vjerskog nauka ili teorije, nego od izbjegavanja napasti da vjeru posve poistovjetimo s teorijom.

Mardešić je u svojim istraživanjima otkrivao da se u ‘povijesti opaža nerijetko susjedstvo ideologije i religije’. On smatra da je vjera u mogućnost potpune deideologizacije religije nestvarna i sanjarska, a može postati i povod za neku drugu ideologizaciju. ‘Stoga treba sa zadrškom primiti sve izjave o deideologizaciji, pa tako i onu što se odnosi na religiju’. U studiji ‘Vjernik u svijetu različitih ideologija i mentaliteta’ piše kako ‘u svakome od nas spava po jedan vjerski ideolog, koji je spremniji da istinu drugima nameće nego da za nju svjedoči’. ‘U onoj mjeri u kojoj vjernik od sebe bude učinio ćudorednu i odgovornu osobu, u tolikoj će mjeri slabiti djelovanje ideologija’. Mardešić piše: ‘Da je Crkva često bila veliki proizvoditelj ideologije – sa svim njezinim pogubnim posljedicama – ne treba valjda danas nikoga posebno uvjeravati. Ulazeći u sveze s moćnicima svijeta, Crkva je za kaznu dijelila i njihovu sudbinu: postala je u istoj mjeri osporavana, nevoljena i odbacivana kao i ti moćnici. Nasreću, bilo je uvijek u njoj dovoljno svetaca i proroka koji su gradili i jednu Crkvu siromaha, ljubavi, mira i čovječnosti’“.

Dr. Matulić pojasnio je kako je Mardešićev izvorni pristup ideologiji znanstveni od početka sedamdesetih pa sve do sredine devedesetih godina 20. stoljeća. Proučavao je nastanak pojma ideologije u svjetlu svih važnijih modernih ideologija. Crkva je pritom bila objekt utjecaja tih ideologija ili subjekt koji je i sam podržavao i promicao određenu ideologiju odnosno protuideologiju. Drugi Mardešićev pristup ideologiji je više osobni, vođen je više motivima i pobudama svjedočanstva i uvjerenja. Ovaj drugi pristup je došao do punog izražaja nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj. Tada je pokazao svoju intelektualnu istinitoljubivost i duhovnu lucidnost u razobličavanju suvremenih oblika ideološkog svrstavanja Crkve i ideologizacije vjere u hrvatskome društvu. Pregršt studija, analiza i osvrta, a napose popularnih novinskih natpisa je iz tog vremena kada on prokazuje i razobličuje određene oblike ideologizacije vjere i daje osobno svjedočanstvo vjere odnosno vizije Crkve koje objektivno odgovaraju izvornim zahtjevima evanđelja, a ne njegove određene povijesne ideologizacije.

U takvim okolnostima Crkva je najprije svakodnevno gubila nakupljene zalihe svjedočanske i mučeničke vjerodostojnosti iz bivšega komunističkoga režima, a onda je pored toga većinu svojih svakodnevnih pastoralnih i institucionalnih preokupacija preusmjerila s već započete i poodmakle koncilske obnove, a koja joj je osiguravala prepoznatljiv polet i životnost u bivšemu režimu, na osiguravanje privilegija i učvršćivanje svoga pravnog položaja nakon demokratskih promjena.

Dr. Matulić je naveo i što papa Franjo kaže o nekim suvremenim oblicima ideologizacije vjere. Pritom je rekao kako „u ideologijama nema Isusa… kršćanin je u opasnosti da postane sljedbenik ideologije, a ne učenik Isusa Krista… ideologija tjera ljude, ona ih udaljava od Crkve i Crkvu udaljava od ljudi. To je ozbiljna bolest kršćana ideologa“.

Umjetnik i književnik Jakšić Čokrić Puko iznio je svoja razmišljanja na temu „’Ne’ ideologizaciji vjere“. Za njega je “ideologija način na koji pojedinac ili skupina gledaju na svijet, a vjera je uvjerenje u istinitost neke tvrdnje bez njene provjere“. Rekao je, između ostaloga, da „nikada nismo čuli da netko kaže: ‘Idi, ideologija te tvoja spasila’“. Svaka ideologizacija vjere od objekta vjere, od Boga, čini idola. Vjerujući tako u Boga, od Boga ćemo učiniti religijsku relikviju; zlatno tele. Vjera je dar Božji koji oslobađa. Ako vjera ne oslobađa, nije prava, nije vjera. Vjera ne može proizvesti ropstvo. Proizvede li ga, na djelu je opsjednutost. „Ima ljudi, susretao sam takve, iz kojih bi trebalo istjerati Boga“, rekao je. Oni, Bogom opsjednuti, žive u zarobljeništvu svoje vjere. Neslobodni. A sloboda je nužan preduvjet za Božji dar, za vjeru. Crkva donosi zakone, a Isus je došao osloboditi svijet od prokletstva zakona. Vrijeme je za Treći vatikanski, a mi još nismo – upravo je o tome pisao Željko Mrdešić –shvatili ni Drugi. Mnogi Hrvati trebali bi već jednom shvatiti da Bog, premda govori hrvatskim jezikom, ne govori to što oni čuju. Prvi kršćani su imali dar govora tuđih jezika, danas je to trabunjanje na materinjem jeziku. Neideologizacija vjere je u opisu posla dobrih ljudi. Ideologizaciju vjere sprovode zli ljudi, rekao je Jakšić.

Govorio je i o svom još uvijek neobjavljenom „Evanđelju odvažnih“. Predstavio je i svoja tri ranija rada, tri pučka prikazanja: životopis sv. Ivana Krstitelja, „Gujun rode“, životopis Jude Iškariota, „Svi smo mi judi“ i „Apokalipsu“.

U raspravama nakon predavanja, koje je animirao viški dekan don Ivica Huljev, sudjelovali su fra Žarko Mula, don Tonči Kusanović i Tonči Matulić, don Pave Gospodnetić i Ivica Jakšić Čokrić Puko, Krunoslav Cukrov, generalni vikar don Stanko Jerčić i hvarski biskup Petar Palić.