Predstavljena je Krležina Biblija, unikat Svetog pisma Staroga i Novoga zavjeta „Die Heilige Schrift des Alten und Neuen Testaments“ u dva sveska koje je izdano 1894. u Beču i Leipzigu, jedinstvenom prijevodu s Vulgate na njemački jezik dr. Josepha Franza von Alliolia. Sadrži 127 ilustracija, reprodukcija djela vrhunskih slikara izvedenih tiskarskom tehnikom kromolitografije preko cijele stranice. Tvrdoga je kožnog uveza s ornamentalnim reljefom od kozje kože na debeloj ljepenci s udubljenjima u zlatotisku. Svaka je reprodukcija zaštićena tankim paus papirom.

O toj Bibliji, koja je odnedavno dijelom fundusa Nacionalnog svetišta sv. Josipa, o tome kako je to izdanje kojeg nema nigdje drugdje u Hrvatskoj došlo od Krleže do nacionalnoga svetišta te o odnosu Krleže prema kršćanstvu uz domaćina rektora mons. Antuna Sentea, i pred brojnom okupljenom publikom, raspravljali su povjesničar umjetnosti red. prof. art. Marijan Jakubin, povjesničar književnosti prof. dr. Vladimir Lončarević, novinar, publicist i legolog dr. sc. Danko Plevnik, teatrologinja i kazališna kritičarka prof. dr. Sanja Nikčević. Raspravu je usmjeravala kroatistica i novinarka doc. dr. Tanja Baran.

Mons. Sente u svojem je obraćanju podsjetio da je „Pepelnica umjetnika“, molitva s umjetnicima i za njih, svoje početke ima u Parizu kao inicijativa koja se nakon II. svjetskog rata etablirala i u Njemačkoj, u najnovijem vremenu i u Hrvatskoj. Pročitao je nekoliko misli o važnosti umjetnosti i umjetnika papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Govorio je i o prijateljstvu umjetnika riječi, svoga nekadašnjeg profesora svećenika Ivana Goluba s Miroslavom Krležom. Zaključio je da Crkva treba umjetnike i zahvalio je svim umjetnicima koji su došli na misu i tematsku raspravu.

Zatim je Marijan Jakubin otkrio kako je on bio taj koji je Krležinu Bibliju povezao s Nacionalnim svetištem sv. Josipa. Ispripovijedao je da je Krleža tu knjigu darovao svom brijaču Marku Matoševiću, a taj ju je prodao Jakubinovu prijatelju kolekcionaru. Iz te obitelji Biblija nije završila u posjedu Zagrebačke nadbiskupije, kako je Jakubin prvotno planirao, već u Josipovu svetištu u Karlovcu. Detaljno je objasnio iznimnu umjetničku vrijednost te Biblije moleći mons. Sentea da se taj unikat nikamo ne odnese iz svetišta, već da bude dijelom budućega svetišnog muzeja.

Zaključivši govor o samoj Krležinoj Bibliji, moderatorica Baran susret je usmjerila prema Krležinu odnosu prema kršćanstvu. Pojasnila je njegovu potpunu vjersku formaciju u katoličkoj obitelji te kasnije okretanje od Krista i Crkve pod utjecajem svjetonazora devetnaestostoljetne znanosti i filozofije, od utjecaja darvinističkoga evolucionizma te pod dojmom povijesnoga materijalizma Karla Marxa. Naglasila je da se kršćanstvo u Krležinu opusu može promatrati u tri cjeline: uz autobiografske zapise u memoarskim zapisima „Djetinjstvo u Agramu“ objavljene 1942., uz kršćanske motive u njegovim književnim djelima te uz njegova teoretiziranja o kršćanskoj religiji u kojima je bio najkritičniji, manje prema sadržaju vjere, a više prema Crkvi kao ustanovi, osobito prema klerikalnom dijelu Crkve. Istaknula je da su katolici bili najbrojniji Krležini kritičari i prije i poslije 2. svjetskog rata. Iz najnovijega vremena izdvojila je Goluba, Meštrovića, Špehara, Šimundžu, Miščina, Petrača te troje suvremenih krležologa koji su tijekom programa „Pepelnice umjetnika“ dali svoje viđenje odnosa Krleže prema kršćanstvu.

Vladimir Lončarević, koji je osobito detaljno pisao o odnosu katoličkog pisca, kritičara i aktivista Ljubomira Marakovića prema Krleži, govorio je o tome kako je Krleža ponajprije bio pod utjecajem nihilizma, a da je u svome djelu manje apostrofirao Marxove teze. Nijansirano je govorio o tome kako se Krleža najviše bavio protucrkvenim stajalištima, ali da je u njemu uvijek živjelo dijete koje je upilo vjeru u svojim najranijim danima, što se osjećalo u mnogim slikama i metaforama njegovih književnih djela.

Danko Plevnik naglasio je da nema izravnih dokaza o tome da je Krleža iščitavao Bibliju, ali da je, kao ljubitelj umjetnosti a ponekad i likovni kritičar, najvjerojatnije uživao u fascinantnim ilustracijama dva toma pisana njemačkom goticom. I on je govorio o autobiografskom, spisateljskom i spoznajnoteorijskom Krležinu odnosu prema kršćanstvu. „Krleža se duhovno ne treba i ne smije shvaćati kao mehanička cjelina svojih promjenjivih pogleda, već kao energična i evolutivna cjelina koju treba shvaćati kao proces njegova slobodarskog intelektualnog i povijesnog sazrijevanja. Krležu se ne može tumačiti crno-bijelo jer je retorički vulkan kolorita“, zaključio je Danko Plevnik.

Sanja Nikčević govorila je o Krležinu negativnom tretiranju kršćanskih likova i simbola u njegovu dramskom stvaralaštvu, predstavila je svoju knjigu u kojoj je detaljno ispisala svoje viđenje Krleže, a naglašeno je kritično govorila o njegovu društvenom angažmanu i njegovoj moći da iz javnoga prostora izbacuje sve što je s kršćanstvom imalo veze, i ljude, umjetnike, i teme, njihove sadržaje. Istaknula je da se ne slaže da je Krleža najveći hrvatski književnik 20. stoljeća, jer da se u aktualnom kanonu Krleža glorificirao, dok su drugi bili pobrisani. Zato je uputila na čitanje odličnoga dramskoga stvaralaštva za mnoge nepoznatoga autora dominikanca Rajmunda Kuparea te na najnoviju knjigu dramskih ostvaraja posvećenih bl. Ozani Kotorskoj više autora.

Uslijedila je polemika u koju se uključila publika te razgledavanje oba toma Biblije iz koje je dio ilustracija pokazan publici na ovećim zidnim plakatima koje je izradio fotograf Denis Stošić.

„Pepelnici umjetnika“ prethodilo je misno slavlje s obredom pepeljenja koje je u svetištu punom vjernika predvodio mons. Antun Sente.