Duhovno-molitveni susret sastojao se od priprave za sakrament pomirenja, molitve, triju duhovnih skladba u solističkoj izvedbi Kristine Owais, sopranistice u Opernom ansamblu HNK-a u Osijeku, slušanja Božje riječi uz razmatranje bibličara vlč. dr. sc. Ivana Benakovića u vidu duhovne meditacije o redcima petoga poglavlja Ivanova evanđelja (Iv 5, 17-30), zatim zajedničkoga promišljanja o poslušnomu i završne molitve.

Priprava je započela prilikom za sakrament ispovijedi te su pokornicima na raspolaganju bili vlč. Benaković, vlč. Davor Vuković i fra Zoltan Dukai. Večernje sabiranje je molitveno otvorio vlč. dr. sc. Davor Vuković, predstojnik Instituta i duhovnik katoličkih liječnika i intelektualaca, koji je prethodno pozdravio članstvo i predsjednicu osječke podružnice HKLD-a prim. dr. sc. Jadranku Arambašić, članstvo UKI-ja i uime odsutne predsjednice prof. dr. sc. Ružice Pšihistal, volontere i predsjednicu „Veronikina rupca“ Ines Maldini, svećenike i umjetnicu Owais koja je pjevanjem „Ave Marija“ usvečanila zajedničku pripravu za Uskrs.

Uvodeći u promišljanje o polazišnom biblijskom tekstu iz Ivanova evanđelja, vlč. Benaković je razložio kontekst Isusova govora, s polemičkim tonom u kojemu Isus u prvom licu govori o samome sebi.

Biblijski tekst – duhovni impuls za život u svakodnevici

„Isus je doveden u pitanje, htjeli su ga zapravo ubiti i upravo je to ono što je i sama muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista koja je trajna opozicija između Krista i svijeta u kojoj je Krist pokazao način kako živjeti sa svijetom i u svijetu. To je biblijski tekst kojeg ste danas mogli slušati na misnom slavlju. Kako bismo razumjeli tekst, moramo se smjestiti u kontekst (Iv 5,1-3a.5-16) – Isus je ozdravio uzetoga čovjeka ‘u Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova’. Isus je ozdravio čovjeka i nastaje problem: ‘Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju’ (Iv 5, 17) jer ne samo što je izliječio čovjeka u subotu, kršeći subotu po židovskome zakonu, nego i Boga naziva Ocem izjednačujući sebe sa Bogom te kreće Isusova besjeda o samome sebi u kojoj on na neki način opravdava samoga sebe i prikazuje tko je Isus Krist. To je temeljna misao. Uđemo li u tu istu dinamiku shvaćanja i spoznavanja tko je osoba Isusa Krista, onda ćemo i mi sami moći zrelije živjeti svoje kršćanstvo. ‘Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi.

Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca…’ Na temelju tog biblijskog teksta, uočimo duhovne impulse za naše živote i svakodnevicu. Već na početku je središnja misao, koja će se i kasnije provlačiti: ‘Sin ne može sam od sebe ništa, doli što vidi da čini Otac’. Dakle, to jednako i Sin čini.’ Koji god posao radimo u svojoj profesiji, pozivu i zvanju koje nam je Bog dao, u ovomu svijetu u svojemu kršćanskom poslanju živimo neprestanu ulogu Sina. Moramo si stalno posvješćivati da vjernik sve što će učiniti, polazeći iz kršćanske perspektive, nastupa sa sviješću da mu/meni Otac Bog daje snagu za ono što čini(m). To pretpostavlja intimni odnos s Bogom, povezivanje s Kristom. Zato će temeljni stup za djelovanje kršćana u svijetu morati biti duhovni život i molitva“, rekao je vlč. Benaković.

Razložio je što znači biti poučen tek o istinama vjere i imati osobno znanje o osobi Isusa Krista, imati iskustvo vjere u intimnom odnosu s Bogom, recimo pri ulasku u sakramentalni brak, ženidbu, pitajući je li brak valjan za nevjerujeće bez iskustva vjere. Spomenuo je kako isusovci imaju tečaj molitve, tečaj kršćanske duhovnosti rekavši kako je zanimljivo pitanje znamo li uopće moliti: „Kakva je tvoja molitva, je li tek nabrajanje nekih naučenih fraza? Je li to istinska svijest o Bogu da je On živ, djeluje i da svoje biće, sve što jesi stavljaš u odnos s Bogom? Tako da posao koji radiš, činiš iz kršćanskoga uvjerenja da postoji Bog, postoji onostrani Božji korektiv i da nećeš učiniti nešto što bi, možda, učinio da Boga nema. Važno je posvješćivati koliko istinski vjerujemo u Boga koji, doista, treba prožeti sve ono što mi jesmo!“

„Za otvorenu vjeru ne treba fakultet, nego milost i molitva“

Spomenuvši knjigu „Zemlja staza nebeska“ (izdavač KS 2023.) francuskog filozofa Fabricea Hadjadja, vlč. Benaković je pojasnio tezu u knjizi „da mi vjernici trebamo napustiti paradigmu promatranja Boga – zemlja je samo put u nebo, mi ćemo jednoga dana znati što je Bog, a Hadjadj kaže ne, i pogledamo li teologiju sv. Augustina, Tomu Akvonskog, svi su govorili o nečemu drugome“. „Zemlja je putokaz i mi se pripremamo, ali mi veća sada i ovdje moramo početi promatrati znakove Božje prisutnosti. I to je ono o čemu govori biblijski tekst Ivanova evanđelja (Iv 5, 17-30) i tu je, usudio bih se reći,  kriza Crkve danas. Previše smo se fiksirali na ‘jednog dana ćemo nešto živjeti’. Ne! Ivanovo evanđelje, po pitanju eshatologije, nauka o posljednjim stvarima, naviješta prostornu prezentsku eshatologiju.

To znači da naglašava sadašnji trenutak. Znači, kada si na euharistijskom slavlju i moliš, moliš u svijesti da sada već istinski kušaš Boga, povezuješ se intimno s njime i to već sada i ovdje stvara nebeski potencijal. I tvoj život, koji će jednoga dana nastupiti kao vječni život u Bogu, samo je produžetak onoga što si ti ovdje već sada počeo živjeti. To je jako važno shvatiti! Tada, doista, kršćanstvo ima smisla, oplemenjuje moj život. Promatramo li već sada ono u čemu živimo i krećemo se, možemo prepoznati Bog jest, Bog je tu, On djeluje, upravlja procesima“, promišljao je vlč. Benaković oprimjerujući Božje djelovanje stvorenim – u čovjeku, prirodi, svemu većemu od ljudske kreativne sposobnosti i maštovitosti, te je istaknuo kako vjernik znači biti otvoren za postojanje nečega većega od nas samih i „tada vjera raduje, oplemenjuje u svemu što jesmo“.

Istaknuo je česti problem kod intelektualaca u kojemu intelekt postavlja jako puno pitanja pa „intelekt može biti prepreka dolasku u osobni odnos s Bogom, u intimno povezivanje s Kristom jer razumski želimo opravdati događaje, primjerice grijeh“. Promišljajući o  retku „Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće“, vlč. Benaković je upitao: „Jesmo li otvoreni za tu jednostavnu vjeru da Krist oživljava koje hoće, revitalizira, daje snagu, da Bog može snagom Duha, zato što je uskrsli Krist, uzdići ono što je palo, nevaljalo?“

Razložio je kako „za otvorenu vjeru ne treba fakultet nego milost i molitva, otvorenost za Boga i njegovu milost“ te se „vjera rađa u vlastitoj nemoći, nesposobnosti, krhkosti bića i tada je čovjek istinski otvoren i poslušan Bogu koji može donijeti red, svojom milošću uspostaviti pravilne odnose među ljudima, a to je ono što je Isus činio za svoga zemaljskoga života i čini danas u snazi svoga Uskrsnuća“. Poslušano je promišljanje o Isusovoj snazi proistekloj iz Sinovljeve poniznosti prema Ocu i povezanosti s njim, dok mi „često mislimo kako u životu možemo nešto učiniti bez Oca, bez Božjega djelovanja i milosti“ te istaknuta važnost neprestanoga „otkrivanja impulsa vjere koja daje plus mojemu životu, dodatnu mističnu snagu koju Bog pridodaje u onomu što nemaš“.

Bibličar Benaković: Slušati Kristovu riječ i vjerovati je isto

Vlč. Benaković opetovao je temeljnu važnost iskustva vjere, Božjega prisuća u vlastitom životu (obitelji, na radnom mjestu) i „istinske vjernosti na koju se izlijeva blagoslov“ te pojasnivši redak (Iv 5, 24)  tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni, kazao  kako je to „prezentska perspektiva Ivanova evanđelja“.

„Slušanje Božjega glasa je ekvivalent, znak jednakosti sa vjerovati. Slušati Kristovu riječ i vjerovati je isto. Koliko je čitanje Biblije prisutno u tvom životu? U posluhu vjere, Kristu, Riječi, dopuštaš li da te Riječ mijenja? Biblijski tekst je performativni, oblikovateljski govor… Bog je sebe objavio kroz tekst i što je u tekstu pokazao je u osobi Isusa Krista. U pitanju je dar vjere, ne možeš nekoga natjerati vjerovati, recimo sina koji ne ide u crkvu na misu. Ali, možeš istinski zagovarati kod Boga za njega da svojim milosnim djelovanjem počne doticati njegovo srce i da on istinski izmjenjuje svoj odnos sa Bogom. Isus kaže dolazi čas — sada je, ne jednoga danas, sada trebaš povjerovati! ‘Kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će’ Trebaš osluškivati, čuti glas!

Ako ne druguješ s Riječju Božjom, ne hraniš se na temeljnom izvoru kršćanske duhovnosti, teško je. Teško je biti istinski vjernik, doći u kontakt s Bogom bez osluškivanja Riječi. Ne bih, vjerojatno, postao svećenik da to nisam činio… Otkrivaš, meditiraš, čitaš tekst i osjetiš da Bog govori tebi, razrješava tvoje probleme, konflikte, ono što osjetiš u sebi da ne valja i moliš Boga da ti da snagu osloboditi se toga; tu je Božje djelovanje u osluškivanju Riječi. Krist ima Život i daruje nama Život. Za to ćemo moliti na koncu promišljanja. Darovan nam je biološki život, tu smo. Zašto ne bismo iskoristili život da postan vječni život! Kršćanska nas vjera uči da, ukoliko ovdje i sada: osluškujemo, vjerujemo i kušamo istinski Boga, dopuštamo da nas On mijenja, raduje i otkrivamo njegovo lice, onda nećemo govoriti da je život prijelaz u ništavilo, nego vjerujemo da, doista, prelazimo u simfoniju radosti, preobilje radosti koju smo ovdje sada iskusili kao kršćanska zajednica, vjernici koji su dopustili Kristu prožimati našu stvarnost“, zaključio je vlč. Benaković.

Poslušano je pjevanje „Krist na žalu“ i moderator Vuković potaknuo je razgovor o poslušanom. Nadovezujući se na misao o posadašnjenju Božje riječi u konkretnom življenju Riječi, fra Zoltan Dukai, franjevac u Franjevačkom samostanu sv. Križa u Tvrđi i duhovnik „Veronikina rupca“, darovao je svećenicima presliku knjige „Biblija i molitva“ pojasnivši kako autor Mariano Magrassi u vrijednomu štivu (prijevod o. dr. Martina Kirigina tiskao je Benediktinski samostan u Ćokovcu 1988.) upućuje da „moramo živjeti biblijskim životom te se svaki kršćanski život nalazi u napetosti između ‘već’ i ‘još ne’, a to znači sadašnji trenutak spasenjske ekonomije“.

Duhovna obnova zaključena je molitvom i završnim blagoslovom vlč. Benakovića te pjesmom „Milost“. Za susret triju katoličkih udruga zahvalio je Vuković uzdajući će da će duhovna obnova biti plodonosna. Zajedništvo je nastavljeno uz trpezu u predvorju Vikarijata.