Duhovnu obnovu vodio je o. Ilija Grgić.

Susret je počeo molitvom Večernje, nakon čega je Grgić održao nagovor tumačeći devetnaesto poglavlje iz Prve knjige o Kraljevima. Rekao je kako prorok Ilija „nakon veličanstvene pobjede na Balovim prorocima, zbog straha postaje bjegunac pred kraljicom Izabelom“. Istaknuo je prorokov strah, a posebno zbog ugroze vlastitog života. Naglasio je kako je prorok osjećao u dubini duše da je ostao sam od svih proroka u Izraelu. Opisao je proroka Iliju kao onoga koji je umoran, iscrpljen i koji ne želi živjeti.

Grgić je potaknuo na razmišljanje kako su i trajni đakoni ponekad umorni, iscrpljeni u pastoralu i evangelizaciji, ali i u vlastitoj obitelji.

Pozvao je poslužitelje oltara da se u takvim trenucima ne boje ući u pustinju vlastitog srca gdje će u predanosti i svakodnevnom razmatranju nad Božjom riječju biti dotaknuti kako što je i prorok Ilija bio dotaknut, nahranjen, a nakon četrdeset dnevnog hoda pustinjom imao veličanstveni susret s Bogom u šapatu laganog lahora.

U svojim zaključnim mislima, Grgić je pozvao nazočne da po primjeru proroka Ilije uče kako Bog djeluje u svakodnevici u malenosti, jednostavnosti i krhkosti.

Nakon duhovnog nagovora, trajni đakoni imali su mogućnost ispovijedi i klanjanja Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.