Održana kulturno-teološka tribina o uzajamnoj ljubavi kršćana

„Jedino po tome što ćemo se uzajamno voljeti, oni izvan Crkve će prepoznati da smo mi Crkva. Ne po našim svećeničkim odorama, niti po ritualima… samo po međusobnoj ljubavi. Otkako je Sin Božji postao Sin Čovječji, u potpunosti je opravdao svoje ime ‚Emanuel‘ – Bog koji je s nama, u nama, a i pored nas u vidu svakoga kome je potrebna naša pomoć. Upravo kada pokažemo nesebičnu ljubav prema drugom, mi ustvari pokazujemo kakvo je kraljevstvo nebesko. Ljubav prema drugome do te mjere ukazuje na samu bit kršćanstva. Je li kraljevstvo Božje došlo među nas, znat ćemo nepogrešivo po tome vlada li među nama ljubav ili mržnja; pomažemo li jedni druge ili se ipak radujemo tuđoj nesreći; raduje li nas uspjeh drugoga ili nas raduje njegova propast? Zato nam Isus i kaže da kraljevstvo Božje nije negdje daleko od ljudi, nego upravo u ljudima ili među ljudima. Ljudi se vide, ali se njihovi međusobni odnosi ne vide. Oni su ona nevidljiva mreža koju ljudi razapinju među sobom, kojima ili jedni drugima pletu omču oko vrata ili pak jedni druge izvlače i spašavaju iz provalije iz koje zjape ranjena bića“, jedan je od zaključaka tribine.

Od samih početaka u svome povijesnom hodu, Crkva teži k ostvarenju Kristova evanđeoskog nauka i njegova kraljevstva. Ali kako nasljedovati Krista u njegovu zahtjevnom govoru o ljubavi, na koji način ostvariti paradoksalni zahtjev podčinjenosti jedni drugima te kako je to mislila i živjela prva Crkva, odgovorio je predavač citirajući apostole, crkvene oce i teologe i tumačeći njihovo shvaćanje koncepta uzajamne podložnosti. Kazao je da nitko od njih ne primjenjuje Pavlov izraz međusobne podložnosti isključivo na odnos između muškarca i žene, nego i na sveopći, uzajamni odnos vladanja i podčinjavanja svih kršćana.

Nadalje je istaknuo da koncept podčinjavanja ne može biti hijerarhijska, subordinacijska podređenost jednih drugima, nego se mora shvatiti na način uzajamnosti po uzoru na odnose koji su prisutni u Presvetom Trojstvu. „Jedna stvar je poredak (grč. taxis), a nešto sasvim drugo je subordinacija. U Svetom Trojstvu postoji poredak, ali ne postoji subordinacija. Ako Crkva treba odražavati Sveto Trojstvo, onda i u Crvi mora vrijediti isto: u njoj mora postojati poredak, ali ne smije postojati subordinacija“, rekao je dr. Perišić. Citirajući sv. Jeronima poručio je: „Neka biskupi čuju ove riječi apostola Pavla pokoravajući se jedni drugima u strahu Božjemu. Neka ih čuju prezbiteri, neka ih čuju i svi drugi učitelji da bi se mogli pokoravati onima koji su njima pokorni.“

Predavanje je zaključeno govorom o principima inkarnacije (utjelovljenja) i divinizacije čovjeka te načinima kako ga prepoznati kraljevstvo nebesko u današnje vrijeme. U tome kontekstu predavač je istaknuo da će ono biti prepoznatljivo indirektno, mada nepogrešivo, na osnovi međuljudskih odnosa.

„Biblijski koncept uzajamnog podvrgavanja pronalazimo u uzajamnom poštovanju, davanju prvenstva, ne traženju ničega za sebe, dugom trpljenju tuđih slabosti, ne zaviđenju, ne gordljivosti, u činjenju drugoga većim od sebe, a sve jednom riječju: ljubav. Uzajamno podčinjavanje ustvari je druga riječ za ljubav. Da smo ovim tumačenjem na pravom putu, potvrđuje nam i sam apostol Pavao govoreći: ‚Iz ljubavi služite jedni drugima.‘ Kao što je hijerarhijska podčinjenost primjer nemoguće uzajamnosti, kršćanska ljubav je primjer moguće i jedino poželjne uzajamnosti. Bog se utjelovio da bi čovjek mogao postati potpuno čovječan. Božansko ponašanje utjelovljenog Sina Božjeg pokazivalo se tijekom njegovog zemaljskog života upravo u njegovom čovjekoljublju, istinoljubivosti, susretljivosti, samilosti, suosjećanju, ljubavi. Jednom riječju: u ljudskosti, čovječnosti. To pokazuje da je tajna čovječnosti toliko neočekivano razumljiva, a istovremeno toliko duboka“, zaključio je o. Vladan.