O temi su govorile docentica na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Dubrovniku i glavna urednica časopisa „Religija i društvo u Srednjoj i Istočnoj Europi“ dr. sc. Nikolina Hazdovac Bajić, nekadašnja novinarka The Washington Timesa te viša predavačica na Rochester Institute of Technology u Dubrovniku mr. sc. Rebecca Charry Roje te viša znanstvena suradnica u Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku dr. sc. Rina Kralj Brassard.

Bajić je na početku, kao sociologinja po struci, pojasnila kako je stranac osoba koja živi u nekom društvu, a nije izvorno iz tog društva i ima jednu specifičnu perspektivu da je istovremeno unutar i izvan društva. „U današnjem svijetu koje je globalno selo svi smo u nekom trenutku negdje stranci i često dolazimo u kontakt s ljudima koje smatramo strancima“, kazala je i dodatno pojasnila pojmove migranti, izbjeglice i sl.

Kao rođena Amerikanka koja je 2001. godine došla u Dubrovnik, Charry Roje je posvjedočila kako se u Dubrovniku osjeća kao doma. Istaknula je poznavanje jezika kao „ključu svega“ pri uključivanju stranaca u jedno društvo. Savjet koji daje drugim strancima o učenju jezika jest da prvih pet godina u govoru ne vode računa o zadnjem slovu u riječi, ilustrirajući tako poteškoće s kojima se osobe susreću s padežima u hrvatskom jeziku.

Povijesni osvrt na prisutnost stranaca u Dubrovniku na temelju ugovora pohranjenih u Dubrovačkom arhivu iznijela je Brassard, rekavši kako je kroz zadnjih 600 godina uvijek bilo stranaca. „Dubrovnik je bio poprilično kozmopolitski grad, ali nikad multikulturalni grad. Imali ste potku katoličke i kršćanske kulture i na to su se naslanjale druge stvari“, kazala je.

Nabrojala je kako je Republika za pojedina zanimanja uvijek „uvozila“ strance, a tražila je stručnjake i za to ih plaćala. Dubrovnik je također vrvio strancima koji su tu bili u prolazu poput trgovaca s raznih strana i sl. Brassard je spomenula i kako je mnogo svećenika došlo iz Albanije u vrijeme kada je Osmansko Carstvo napredovalo.

Ono što Dubrovnik nije želio i nije nikada imao su masovne migracije, dolazak velikog broja ljudi odjednom, ustvrdila je gošća na tribini. Te neželjene migracije u pojedinim povijesnim periodima Republika je rješavala tako da je primala koliko god je mogla migranata, nahranila bi ih i onda ih smjestila u brodove i uputila u Italiju.

Spominjući zakonske okvire za strance u Hrvatskoj, Bajić je istaknula kako je važno imati dobre zakone uslijed sve većeg dolaska strane radne snage do čega je došlo zbog nedovoljnog broja domaćih radnika. „To nam se jako naglo dogodilo“, kazala je primijetivši kako se s tim još uvijek dobro ne snalazimo. Zadnja istraživanja pokazuju kako su stranci koji dolaze raditi relativno mladi ljudi, uglavnom muškarci koji nemaju namjeru ostati u Hrvatskoj. Bajić je također govorila, na temelju iskustva u drugim zemljama, kako se među domaćim stanovništvom ponegdje vidi pojavljivanje straha od nepoznatog, pa se ljudi onda prirodno vezuju uz primarne grupe. To je razumljivo, ali može biti i štetno jer se stvara ta socijalna distanca. Naglasila je važnost integracije stranaca i „stvaranja veza među nama“, da ih „doživimo kao ljude“.

Govornice na tribini su podijelile osobna iskustva koja su doživljavali u nekim zemljama u kojima su živjeli, a koja su u pojedinim trenucima bila popraćena osjećajem nemoći jer im je bilo teško na dnevnoj razini rješavati poteškoće. Također su posvjedočile o lijepim i kvalitetnim stranama upoznavanja drugih kultura. Iz tog iskustva Brassard je kazala kako je „najjednostavniji način integracije, preko djece koja će integrirati roditelje“, a također je opisala kako se u prošlosti Dubrovnika integracija događala tako da bi se stranac oženio domaćom djevojkom čime bi odmah imao primarnu društvenu mrežu i dalje bi se lakše snalazio i tako uklopio u društvo.

Na tribini je također bilo govora o osjećaju pripadnosti i identitetu koji se treba čuvati, isticati, štititi. „Do problema dolazi kad se identitet izrazito tvrdo shvaća, bez shvaćanja da je on slojevit“, rekla je Bajić te dodala da „ako smo sigurni u svoj identitet nemamo bojazni za njega, onda možemo biti otvoreni za otvoren pristup i za suživot s ljudima koji ne dijele taj identitet.“