Duhovne vježbe vodio je o. Mirko Nikolić, SI, koji je rođen 1954. u Borovici kod Vareša. U novicijat Družbe Isusove ušao je 1972. Nakon svećeničkog ređenja u Zagrebu postiže magisterij iz teologije kod Isusovaca u Parizu. Sada daje duhovne vježbe i piše kratke meditacije nadahnute Božjom Riječju. Sve je na početku pozdravio uime organizatora delegat vlč. Ivica Komadina. Na duhovnim vježbama sudjelovali su i ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. vlč. Tomislav Markić i delegat za hrvatsku pastvu u Zapadnoj Europi (Francuska, zemlje Benelux-a, Velika Britanija i Irska) vlč. Stjepan Čukman.

Sudionici duhovnih vježbi uputili su čestitku novoizabranom predsjedniku Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu vrhbosanskom nadbiskupu koadjutoru mons. dr. Tomi Vukšiću.

Tema duhovnih vježbi glasila je: „Samo je u Bogu mir, dušo moja! (Ps 62,2), u sklopu koje je o. Nikolić održao pet razmatranja: Kako primiti Duha Svetoga?; Zov tišine; Ulazak u tišinu; Stariji sin – potreba obraćenja i Šutnja – izazov današnjem svijetu.

„Drago mi je da sam mogao govoriti o ovoj temi kao voditelj duhovnih vježbi. Upravo sam htio uzeti ovu temu jer mislim da je potrebna našem vremenu u kojemu je puno toga užurbanoga. Prepuštamo se jednostavno da nas život nosi u aktivizmu, a to nije dobro ako se ne znamo zaustaviti. Važno je osjetiti zov tišine koji je prisutan, a koji se ne želi nametnuti kao što se ne želi nadvikivati nad svim ni Božji glas sa svim tim glasovima koje oko sebe čujemo, već ga trebamo doista čuti pa tako prepoznati i zov tišine, koja nas zove. Duhovne vježbe smo započeli temeljnom temom, kako primiti Duha Svetoga. O tome ovisi sve. Duhovne su vježbe s tim povezane. Važna dimenzija naše osobnosti je duhovnost koja se katkad zna zanemariti dok odviše mislimo na tijelo, što je sasvim i opravdano da i na tijelo mislimo, ali pritom bi trebalo naći ravnotežu. Potom je bilo riječi o ulasku u tišinu. Kad osjetimo zov tišine, onda nas to privlači da uđemo u nju, da joj se prepustimo kako bismo u tišini doista razaznali Božji glas i iščitavali što je volja Božja za nas, konkretno za svećenike i đakone, kojima su ove duhovne vježbe namijenjene. Inače su duhovne vježbe otvorene svima koji god žele svoj duhovni život osnažiti i učiniti ga uistinu živim i od njega živjeti“, istaknuo je o Nikolić, dodavši kako duhovne vježbe slijede i pokorničko bogoslužje. „To je opet jedan poseban način susreta s Bogom u sakramentu pomirenja, sakramentu Božje ljubavi i njegove dobrote. Tu nam je pred očima stariji sin, koji možda u sebi nije osjetio potrebu za obraćenjem i lako se može zavarati da mu to nije potrebno u očevoj kući jer s njim sve dijeli. No, isto tako znamo kako je bio isto tako daleko od očeva srca kao i njegov mlađi brat, koji se vratio s puta. Završna tema je šutnja kao izazov današnjem svijetu. To je još jedan korak dalje jer smo stalno u razgovorima, stalno su nam slike pred očima. Nema trenutaka tišine da to pokušao srediti u sebi, složiti sav taj mulj koji katkad dolazi da ga znamo pravo maknuti iz naše nutrine. Pritom pomaže šutnja da riječ koja je danas jako važna sazrijeva u šutnji i onda dobije svoju snagu. Kao što je Božja riječ došla iz beskonačne šutnje i tišine i progovorila nam, tako i naša riječ treba sazrijevati u tišini da bi imala uistinu pravo značenje jer Božja riječ kroz našu riječ prolazi“, dodao je. „Morali bismo i mi poput Spasitelja u ovoj stisci života stvarati oaze i prostore šutnje, oaze i prostore samoće koji su prvi preduvjet za molitvu jer istinska i prava molitva upravo izlazi iz takvog ambijenta. Pred skoro dvjesto godina napisao je u Kopenhagenu Søren Aabye Kierkegaard ovu misao: ‘Najveća potreba našega vremena nije nikoja znanost, nikoja filozofija pa ni teologija. Najveća potreba našeg vremena je šutnja’. Onda nastavlja taj davni danski filozof: ‘Na obalama šutnje na žalost najviše buke, najviše štropota dižu katkad ‘pobožnjaci’, koji krivo mole’. Moramo naučiti pravo moliti. Nema te stvarnosti u koju čovjek ne može otići u devijaciju, a prostor duha je takav da tu možda najlakše sklizne, i zato je dobro imati dobre duhovne vođe, pratitelje koji će onda pomagati da ne odemo u te devijacije. Povrh šutnje potrebno je u sebi stvoriti glas u sebi, u svom organizmu, koji mora biti koliko toliko normalan, koliko toliko u sebi smiren, da i samo disanje u njemu bude pravilno. A puno više od sklada organizma, potreban nam je sklad osjećaja, sklad srca, dakle smirenost duše. I u tom ozračju bi trebalo da iz nas provre prema Bogu iskrena osobna riječ molitve. I nemojmo duge molitve moliti, a to nas i sam Isus izričito opominje, jer se molitva u kršćanstvu ne cijeni prema kvantiteti, po mnoštvu riječi, već prema kvaliteti. To znači da će nas takva molitva istinski preobraziti, kao što je preobrazila i Gospodina na Taboru. Preobrazit će nas ne svojom duljinom nego svojom dubinom. Budući da su duhovne vježbe za svećenike, želio sam jednu večer posvetiti sluzi Božjem o. Anti Gabriću. Rijetko sam gdje našao tako jednu radost svećeništva kao što je to bilo kod o. Gabrića, pa sam htio istaknuti svećenicima kako se može biti sretan i zadovoljan u onom ambijentu u kojem je o. Gabrić živio, a dobro znamo da je to dio Indije koji je bio najsiromašniji. Njegova je misija bila u Bengaliji jer je to bio najsiromašniji dio Indije. Zato je bio veliki suradnik majke Terezije jer su se u tom djelu našli zajedno. Osjetili su što znači u takvim uvjetima propovijedati, donositi Evanđelje i služiti čovjeku“.

Središnji događaj duhovnih vježbi bila su misna slavlja, koja je predvodio uz prigodni nagovor o. Nikolić. Bila je prigoda i za pokorničko bogoslužje, Križni put te razmatranje o životu o. Ante Gabrića „Sluga Božji, o. A. Gabrić – radost svećeništva” i osobne molitve. Misna slavlja animirali su fra Jozo Župić (HKŽ München) i vlč. Mladen Vuk (HKM Göteborg) uz pratnju na orguljama. Na kraju je svima zahvalio na sudjelovanju na duhovnim vježbama delegat vlč. Ivica Komadina.