Hodočašće je ove godine okupilo hrvatske vojnike iz svih grana Oružanih snaga, od Dubrovnika do Zadra, policijske službenike iz policijskih uprava splitsko-dalmatinske, dubrovačko-neretvanske, zadarske i šibensko-kninske, hrvatske branitelje, hrvatske vatrogasce, pripadnike Civilne zaštite i povijesnih postrojbi Hrvatske vojske (Društvo Poljičana sveti Jure – Priko; Hajdučka družina Mijata Tomića), članove Viteškog alkarskog društva Sinj. Zapovjednik ovogodišnjeg hodočašća bio je zapovjednik 93. krila HRZ-a brigadir Krešimir Ražov. Hodočašće je počelo okupljanjem ispred franjevačkog samostana u Sinju.

Po dolasku hodočasnika u Svetište Gospe Sinjske, gvardijan Samostana i upravitelj Svetišta fra Marinko Vukman, OFM, pozdravio je okupljene hodočasnike. Podsjetio je na riječi pokojnog splitsko-makarskog nadbiskupa Frane Franića koji je rekao da je Svetište Gospe Sinjske srce i duša Splitsko-makarske nadbiskupije.

Najavio je da će crkva svetišta biti svečano proglašena manjom bazilikom 12. listopada 2024. Vjernike je pozvao da se pridruže tom svečanom misnom slavlju, uz želju da šire miris Božje ljubavi. Prisjetio se i žrtve hrvatskih branitelja te potaknuo na molitvu za mir u Ukrajini i Svetoj zemlji.

Euharistiju u crkvi Gospe Sinjske predslavio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, u zajedništvu s generalnim vikarom Vojnog ordinarijata u RH don Markom Medom, gvardijanom i upraviteljem sinjskog Svetišta fra Marinkom, biskupskim vikarom za pastoral MORH-a i OS RH don Slavkom Rajičem, biskupskim vikarom za pastoral MUP-a i Redarstvenih službi vlč. Franom Musićem, vojnim i policijskim kapelanima te drugim svećenicima.

Zapovjednik hodočašća brg. Krešimir Ražov na početku mise upalio je zavjetnu svijeću hodočašća.

Vojni ordinarij u propovijedi je rekao: „Naše deseto pokrajinsko hodočašće Gospi Sinjskoj odvija se ove godine na blagdan svetih Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, Isusovih djeda i bake. Možemo i zamisliti s kakvom su pažnjom, ljubavlju i molitvom, silom prilika, više izdaleka nego iz blizine, Joakim i Ana pratili malog Isusa, kako su na njega pokušavali odgojno djelovati toplom riječju, primjerom života. Zdravom odgojnom klimom sredine, zemlje, kraja i običaja, u kojoj su sami odrasli i živjeli, i kojom su zračili, prenosili su i promicali naravne, prirodne, općeljudske, duhovne, religiozne, obiteljske, vrijednosti koje su Božjim prstom upisane u ljudsko srce (…) Evanđeoska idila zajedništva života u obitelji, duhovne i tjelesne blizine djedova, baka, roditelja, djece i drugih članova obitelji, unatoč svim tegobama i teškoćama, podsjeća nas i na vlastito djetinjstvo kad smo odrastali s djedovima i bakama, dok su naši roditelji radili i zarađivali kruh svagdašnji za svoju obitelj. Velika je milost i pravi privilegij imati djeda i baku u obitelji, s njima živjeti i odrastati, pod istim krovom ili u blizini…. I nije to prošlost koja je nestala, (nažalost ona sve više iščezava!), nego je to i stvarnost mnogih od nas na ovome hodočašću. I kad smo obvezama i (ne)prilikama odijeljeni od svojih obitelji, djedova i baka i drugih krvnih srodnika, kako je utješno i blagoslovljeno stanje znati da nas u našem životu, svakodnevno prate molitva, blagoslov i ljubav naših djedova i baka, našeg oca, naše majke, naših ukućana, starijih članova naših obitelji…“

Biskup Bogdan u propovijedi se osvrnuo na rastući individualizam u suvremenoj kulturi u kojoj tradicionalna, klasična obitelj postaje sve više razdijeljena i razjedinjena. Pritom je citirao papu Franju i njegovu ovogodišnju poruku prigodom Svjetskog dana djedova i baka i starijih osoba: „Danas ima mnogo žena i muškaraca koji traže svoje osobno ostvarenje u životu što je moguće autonomnijem i neovisnijem o drugima. Zajedničke pripadnosti su u krizi, a individualnost jača. Prijelaz s ‘mi’ na ‘ja’ kao da je nekako jedan od najjasnijih znakova našeg vremena. Obitelj, koja je prvo i najradikalnije pobijanje ideje da se sami možemo spasiti, jedna je od žrtava te individualističke kulture. Ali kako starimo i snage nas napuštaju, opsjena individualizma, iluzija da nikoga ne trebamo i da možemo živjeti bez veza pokazuju se onim što zapravo jesu; trebaš tuđu pomoć u svemu, ali sada si sam, bez pomoći, bez ikoga na koga se možeš osloniti. To je tužno otkriće do kojeg mnogi dođu kad već bude prekasno. Usamljenost i odbačenost danas su uobičajene pojave u našemu svijetu. Njihovi su uzroci mnogostruki: u nekim su slučajevima posljedica planiranog isključivanja, svojevrsne žalosne ‘društvene zavjere’. U drugim pak slučajevima, nažalost, riječ je o vlastitoj odluci. U drugim im se, opet, slučajevima starije osobe podlažu, pretvarajući se da je riječ o samostalnoj odluci. Sve više ‘izgubili smo užitak i okus stvarnosti’ (enc. Fratelli tutti, 33) i teško nam je bilo što drugo uopće i zamisliti.“

Biskup je u tom smislu ohrabrio okupljene vjernike: „Ne propustimo pokazati nježnost djedovima, bakama i starijim osobama u našim obiteljima, posjećujmo one koji su klonuli duhom i više se ne nadaju da je drugačija budućnost moguća. Sebičnom stavu koji vodi u odbacivanje i usamljenost suprotstavimo otvoreno srce i radosno lice onoga koji ima hrabrosti reći: ‘Neću te ostaviti!’ i izabrati drugačiji put.“

Biskup Bogdan u nastavku propovijedi podsjetio je kako je papa Franjo 21. siječnja ove godine, u Nedjelju Božje riječi otvorio Godinu molitve, u svrhu aktivne molitvene priprave za svetu jubilarnu 2025. godinu. Stoga je Vojni ordinarij govorio i o važnosti molitve u svakodnevnom životu kršćanina: „Puno se danas raspravlja, govori o molitvi, načinu molitve, svrsi molitve, o mjestu gdje bi se trebalo moliti, kako moliti… Nama kršćanima, vjernicima je uvijek model i Učitelj molitve sami Krist koji naviješta, propovijeda i traži kraljevstvo Božje u ljudskim srcima i dušama. Molitva je uvijek u središtu njegova života i djelovanja. Ona je javna i privatna, u sinagogi, na Genezaretskome moru, u Jeruzalemskome hramu, u dvorani posljednje večere, u Getsemanskome vrtu, u privatnoj obiteljskoj kući, na ulici u javnome prostoru među mnoštvom, na brdu preobraženja, u noći u osami, na groblju (Uskrišenje Lazara…), itd. Isus moli sam, moli s učenicima, moli s običnim svijetom, moli u svim životnim situacijama… Isusova molitva je uvijek duboko osobna molitva, bez obzira kad i gdje moli. Ona učvršćuje njegovu povezanost s Ocem i izgrađuje odnose s ljudima. On govori o molitvi, i upućuje nas kakva  molitva treba biti. A na upit i traženje učenika on ih uči molitvu Oče naš… Mi smo danas ovdje svi kao molitelji. Želimo i hoćemo obnoviti naš molitveni duh. Uz sv. ispovijed, slavlje svete mise, žrtvu i napore, pješačenje, dolazak izbliza i izdaleka, mi molimo zajedno s Isusom, javno i privatno, i uvijek duboko osobno.“

Biskup je u tom kontekstu spomenuo i važnost krunice: „Draga braćo i sestre, naša su hodočašća uvijek i na poseban način označena i Gospinom krunicom. Dok hodočastimo, krunica je uvijek u našim rukama, ona je također i dragi znak na našim prsima, na našim ramenima… Ona je to bila i u Domovinskome ratu. Ona je to i danas. Dok hodočastimo najčešće i najradije molimo krunicu. S Gospodinom se u molitvi, i javno i privatno, uvijek duboko osobno susrećemo u upravo molitvi krunice… Sve vas danas pozivam na ustrajnu molitvu krunice. Ako ju već molimo, nastavimo ju i dalje moliti. Ako možda još nismo započeli moliti krunicu, započnimo odmah, bez odlaganja. Na koncu ovog našeg hodočašća podijelit ćemo svima krunicu – da nam ona svima bude poticaj na molitvu.“

„Draga braćo i sestre, neka molitva, a osobito molitva svete krunice, postane središtem, srcem našega života. Tako će u molitvi i po molitvi, uz Marijinu prisutnost i zagovor, sam Isus postati središtem našega života. Učinimo sve da se u našem životnom hodočašću otvorimo Božjem govoru, Božjoj Riječi: Da budemo plodno tlo, dobra zemlja, oni koji Božju Riječ slušaju i razumiju, pa da onda zaista urodimo dobrim, obilatim plodom“, potaknuo je biskup Bogdan okupljene na završetku propovijedi.

Na kraju mise biskup Bogdan predvodio je posvetnu molitvu Gospi Sinjskoj: „Dobra naša Majko, Čudotvorna Gospe Sinjska, od srca ti zahvaljujemo za bezbrojne darove i milosti  kojima stoljećima obasipaš hrvatski narod. Molimo te, milostiva naša Majko, da i nas, članove Vojne biskupije u Republici Hrvatskoj, štitiš i zagovaraš.  Najprije te molimo za ustrajnost u vjeri, da živimo sukladno svom krštenju i drugim sakramentima. Preporučujemo Gospe Sinjska tvom zagovoru sve  hrvatske vojnike, policajce, vatrogasce, branitelje i svakog stanovnika naše lijepe Domovine. Posvećujemo ti svoja srca i duše, misli i osjećaje, riječi i djela, sve svoje dobre namjere i želje, sav svoj rad i svaki trenutak svoga života. Prikazujemo ti danas, na ovom hodočašću, svoju posebnu molitvu za pravedni mir u cijelom svijetu. Isprosi blagoslov svima nama. Udijeli nam blagodat obiteljskoga,  nacionalnog i vjerničkog zajedništva kao predokus zajedništva s tobom u Kraljevstvu tvoga Sina, koji s Ocem i Duhom Svetim vlada po sve vijeke vjekova. Amen.“

Poslije mise hodočasnici su imali prigodu za zajedničko druženje u samostanskom dvorištu i vrijeme za osobnu pobožnost u svetištu.

Na hodočašću su sudjelovali zapovjednici i časnici Hrvatske vojske, načelnici policije, predstavnici hrvatskih branitelja, predstavnici Hrvatske vatrogasne zajednice, gradonačelnik Grada Sinja, drugi hodočasnici i vjernici. Liturgijsko pjevanje predvodile su policijska klapa „Sveti Mihovil“ i klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.