Budući da se u dvije pandemijske godine nije moglo organizirati hodočašće u ovo svetište, župnici spomenutih zajednica vlč. Andrija i vlč. Senko zajedno s pastoralnim vijećima odlučili su zajednički hodočastiti u njemačko marijansko svetište koje se nalazi na mjestu na kojem je nekoć bila benediktinska opatija. U prekrasnoj baroknoj crkvi je prije euharistijskoga slavlja bila mogućnost za slavlje sakramenta pomirenja i istovremeno se molila i krunica nakon čega je točno u podne započela misa.

Misu je predslavio župnik iz Reutlingena vlč. Andrija Župarić. Liturgijska čitanja je čitao pastoralni referent iz Reutlingena Željko Galić i jedan od organizatora hodočašća. Na misnom slavlju je pjevao zbor uz orguljašku pratnju Anastazije Piličić, a ministrarali su ministranti iz svih zajednica.

Na početku propovijedi je propovjednik rekao da smo kao vjernici došli u ovo svetište „najprije zahvaljivati, ali smijemo moliti i za tolike osobne potrebe, kao i tolike potrebe Crkve.“ Propovjednik je istaknuo da je jedna od najvećih osobnih potreba molitva za svetost života što nam je svojim primjerom pokazala Marija, ali i svetica koju Crkva slavi na današnji dan sv. Terezija Avilska. Potom je propovjednik progovorio o dvije velike opasnosti za modernoga čovjeka: zaboravljivost i neprimjećivanje ljepote oko nas i u nama. Najopasniji zaborav je zaborav Boga, a ne vidjeti ljepotu u prirodi u drugim ljudima i u samima sebi katkada vodi prema gubljenju nade, rekao je vlč. Župarić.

Premda živimo u brzome i napetome svijetu istinski ćemo živjeti „ako nam jedina želja bude gledanje Boga, a naš jedini strah izgubiti Boga i naša jedina žalost kao i najveća nesreća ne uživati u Bogu. Upravo stoga u Crkvi postoje svetišta kao mjesta preporađanja čovjeka. Uz Mariju se uvijek dodiruju nebo i zemlja, pojedinac i zajednica, Bog i čovjek. Obnavlja se i rađa čovjek čista srca, iskrene duše i obnovljene savjesti“.

„Na zidu muzeja koncentracijskog logora Dachau nalazi se pokretna fotografija majke i njezine djevojčice koje se dovedene u plinsku komoru u Auschwitzu. Djevojčica koja hoda pred majkom ne zna kamo ide. Majka koja hoda iza nje zna da ne postoji ništa što ona kao majka može učiniti kako bi zaustavila ovu sigurnu tragediju. U svojoj bespomoćnosti ona izvodi jedini mogući čin ljubavi koji joj je na raspolaganju. Stavlja ruku preko očiju svoje kćeri kako ne bi morala gledati užas s kojim se suočava. Isto tako i Marija nas štiti svojim rukama kako ne bismo vidjeli tolike loše stvari i otvara nam srce za one lijepe“, zaključio je propovjednik.