Hodočasnici su u utorak 8. listopada navečer došli u creski samostan sv. Frane, a prethodno su posjetili grad Trst, gdje je fra Placido živio i djelovao nekoliko godina.

Program hodočašća u srijedu sastojao se u razgledavanju povijesno-kulturnih znamenitosti: rodne kuće, župne crkve gdje je kršten i krizman te samostanske crkve sv. Frane, gdje je fra Placido upoznao braću franjevce konventualce i osjetio redovnički poziv. Središnje misno slavlje predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak u zajedništvu brojnih svećenika iz Cresa i hodočasnika Talijana. U propovijedi je mons. Petanjak govorio o životnom putu fra Placida istaknuvši odvažnost i predanje Božjem pozivu služiti onima koji su bili zarobljeni u logorima, a kojima je pribavljao potrebnu hranu, lijekove i dokumente.

Popodne su hodočasnici posjetili kapelu Svetog Spasitelja (San Salvadur), koju fra Placido spominje u svojim pismima.

Trećeg dana hodočašća, u četvrtak 10. listopada, u prijepodnevnim satima euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi sv. Frane na Cresu predslavio je vikar Provincije sv. Jeronima fra Martin Jaković, a propovijedao fra Ljudevit Maračić, koji je istaknuo izdvojene povijesne crte o kojima fra Placido piše u svojim pismima spominjući creski samostan i crkvu.

Na kraju euharistije, vjernici su se okupili pred slikom sluge Božjega fra Placida Cortesea izmolivši molitvu za svoje potrebe te da ga Gospodin uzdigne na čast oltara.

Fra Placido Cortese (Cres, 7. ožujka 1907. – Trst, 3. studenoga 1944.), franjevac konventualac koji je veći dio svog života proveo u Italiji, osobito u bazilici sv. Antuna u Padovi mučenik je nacizma, slično kao i sv. Maksimilijan Kolbe i mnogi drugi svećenici i redovnici. Upravo to, a i druge sličnosti sa sv. Maksimilijanom, i jesu razlozi zašto ga se često naziva Creskim Kolbeom.

Uz redovite svećeničke obveze i dužnosti, 7 godina upravljao je mjesečnikom „Messaggero di sant’Antonio“ (Glasnik sv. Antuna), povećavši mu nakladu sa 300 tisuća na 800 tisuća primjeraka mjesečno, usprkos Drugome svjetskom ratu. Poput Kolbea, osnovao je i provincijsku tiskaru da bi izdavaštvo olakšao i proširio. Napisao je brojne članke, pisma i propovijedi, a često je i fotografirao.

Ostao je uvijek povezan sa svojom domovinom, osobito s članovima obitelji, sestrom i rodbinom u rodnome Cresu. Pomagao je izbjeglicama, prognanicima, interniranim i zatvorenim osobama na području Veneta. S mrežom suradnika organizirao je i pomagao u spašavanju prognanih Hrvata, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Židova, zarobljenih savezničkih pilota i drugih osoba kojima je bila potrebna pomoć u bijegu pred nacističkim progonom.

Dvojica prijatelja i suradnika su ga 13. listopada 1944. izdala i predala nacistima. Od tada mu se izgubio svaki trag. Nakon nekoliko desetljeća istraživanja otkriveno je da je odveden u Trst u sjedište Gestapoa. Bio je povrgnut ispitivanju i okrutnom mučenju, da bi otkrio svoje suradnike. Prema svjedočenju onih koji su ga vidjeli u Trstu, mučitelji su mu iskopali oči i odrezali jezik, ubivši ga mučenjem prvih dana studenoga, u njegovoj 37. godini života. Tijelo mu je vjerojatno spaljeno u obližnjem krematoriju.