Tumačeći problematiku koliko vidljiva Crkva ima utjecaja na duhovni život njezinih članova i u kojoj je mjeri ona sastavni dio vjere svakog katolika, predavač je na početku svoga razmatranja iznio aksiom učitelja duhovnog života. Oni ističu da se čovjekovo traganje za Božjom voljom i nasljedovanjem Isusa Krista veže za vidljivu, konkretnu Crkvu i svime onime što ona jest i što joj pripada.

Na jednoj strani stoji pojedinac kao subjekt vjere, a na drugoj strani je vidljiva Crkva kao životni prostor dan pojedincu za življenje njegove vjere. Teološka podloga i osnova za postavljeni aksiom traženja Božje volje, vežući ga uz Crkvu, jest načelo inkarnacije (utjelovljenja). „Kao što se Krist poslužio svojim čovještvom da izvrši svoje poslanje, slično se trojedini Bog služi Crkvom kao znakom i sredstvom da bi bio prisutan i djelatan ovdje i sada. To znači da naše nasljedovanje mora biti konkretno i obvezujuće. Onda u takvo nasljedovanje spada duhovni, vjernički odnos s vidljivom Crkvom“, kazao je Stošić te iznio tri modela Crkve koja se mogu prepoznati iz toga odnosa.

„Jedan je model Crkve personalistički, dakle Crkva kao osoba, zaručnica Kristova, kao majka. Drugi model je Crkva kao dobro organizirano društvo (socieatas perfecta), pravno uređena organizacija gdje su vrlo ključne strukture. Tu su obično slike Crkve kao jednog dvorca dobro utvrđenoga. Ovako uređena, ona daje dojam da je sama sebi dovoljna, da ne trebamo razgovor s drugima. Treći model Crkve je onaj koji se poziva na Drugi vatikanski koncil, kao relacijska zbilja, ne samo s Bogom nego i s drugim religijama, kulturama i sekularnim društvom. Želimo sudjelovati u društvu, ne želimo biti promatrači, nego se uključiti, participirati u svemu onome što čovječanstvo prolazi“, kazao je i upozorio na opasnost koja se pritom javlja, a to je prenaglašavanje horizontalne dimenzije (socijalnih i političkih elemenata) i zanemarivanje vertikalne (odnosa prema Bogu).

U nastavku je skrenuo pozornost na ustaljenost negativističkog pogleda i stavova u govoru o Crkvi, čak i unutar vjernika. „Vidljiva Crkva nije zajednica savršenih ljudi. U toj Crkvi ima kukolja i pšenica, govoreći evanđeoski. Možemo reći da gotovo neprekidna negativna pisanja i govor o Crkvi u medijima zamračuje pogled i onima koji jesu u Crkvi, koji se smatraju članovima Crkve. I unutar Crkve imamo pojavu fiksiranja samo na ono negativno. Kritizerski pogled i optužujući stav, malo po malo postaje predznakom svake rasprave o Crkvi. Ovakav stav, unutar same Crkve, potiskuje istinsku radost što Crkva ima i radost da sam ja njezin član.

O kakvoj se radosti radi? Romano Guardini na jednom mjestu piše: ‚U osmijehu patnika krije se snaga, neovisnost, mudrost i strpljivost. Da, u tom osmijehu ovoga patnika je ljubav prema životu onakav kakav on jest.‘ Nije mu idealan život, on pati, ali je zahvalan na takvom životu kakvog ima, s nadom da će se to promijeniti. Tu vidim i ovu ljubav prema vidljivoj Crkvi, kakva jest. Dakako, ima kukolja, ali nema samo kukolja“, istaknuo je i u zaključku kazao da suprotstaviti se opasnosti gubitka radosti ljubavi prema Crkvi znači razvijati kulturu pohvale (prihvaćanja) vrednota koje Crkva ima, čuva i živi.