Na tom mjestu na Lovrincu, od 27. listopada 1944. godine pa do sredine 1946. godine, ratni zarobljenici i građani dovoženi su iz tri splitska logora: Firula, Sustipana i tvrđave Gripe, gdje su ubijen, a nakon toga bačeni u masovnu grobnicu na Lovrincu.

Nakon molitve koju je predvodio don Tomislav Ćubelić, predstavnici Hrvatskoga domobrana Omiš i Hrvatskoga domobrana Split, koji njeguju i sjećanje na Drugi svjetski rat, uz brojne braniteljske Udruge i predstavnike Hrvatske demokratske zajednice, položili su vijence i zapalile svijeće. Vijenac uime Splitsko-dalmatinske županije položio je župan Blaženko Boban, dožupan Stjepan Čogelja te Damir Gabrić, pročelnik Upravnoga odjela za hrvatske branitelje, civilnu zaštitu i ljudska prava. Programom je modelirao glumac Pero Eranović, koji je ujedno pročitao iskaz jednoga preživjeloga svjedoka Bleiburške nesreće, vezano za  Tezno i Maribor, objavljen u Hrvatskoj reviji u Münchenu, koju je uređivao hrvatski književnik Vinko Nikolić.

Ovom prigodom, prisjećajući se svih žrtava, don Tomislav Ćubelić je kazao „da se mjesec svibnja 1945. godine, pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civila od jugoslavenskih komunista. Nitko od ljudi ne može obuhvatiti razmjere patnje koja je vodila do Bleiburškoga polja i Križnoga puta. Ubijeni samo zato jer su voljeli svoj narod i bili spremni na žrtvu do posljednje kapilare krvi. Na Bleiburškom polju počeo je križni put koji je nastavljen u kolonama  smrti i završio u neistraženim jamama, zloglasnim logorima, sve bez  svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomene i trag groba.  Komunistički ideolozi su nametnuli šutnju, zatirali pamćenje, širili strah i kažnjavali spomen. Kreatori zla i njihovi redatelji imaju ime. I žrtva ima ime. Ime žrtve opečaćeno krvlju. Oni koji naređuj i oni koji izvršavaju takva zla boje se istine.“, upitavši se „Boji li se moj narod istine? Je li moguće da ne želi da istina dođe na vidjelo? Kako to da se izvršitelji i naredbodavci nisu bojali ubijati, lagati, ušutkati? Nama branitelji stvorili državu krvlju i opet se bojimo istine. Istina ne traži ništa nego da činjenice budu na svom mjestu. Istina ne traži osvetu. Kako to da se naredbodavci i izvršitelji nisu bojali ubijati i mučiti ljude za koje molimo, a boje se istine o tome što su činili. Boje se istine i brane se ideologijom uime koje su ih ubijali. Kako to da se boje samo istine? Kad netko argumentira istine, oni opet ideologijom to je revizionizam. Ubojice se ne boje zla koje su učinili, oni se samo boje istine o svom zlu. Nismo ovamo došli nošeni zlom, strahom i osvetom, nego samo istinom. Krv žrtve nikada ne šuti, nego stalno viče osuđujući zločin… Međutim povijest se mijenja. Ona se treba mijenjati jer ovisi o sjećanju i svjedoku, a ne samo o službenim verzijama diktatorskih režima. Povijest ljudskoga hoda je i povijest suočavanja s  patnjom, zlom i nepravdom. Službena verzija povijesti nosi uvijek i službene zaborave. Zaboraviti da su neki ljudi žrtve, da su nevini uopće postojali jest početak ciklusa nepravde. Zaboravljena povijest je dio prešućene istine pa se pitamo tako često, a što to više boli prešućena istina ili izgovorena laž? Odgovornost za prošlost je i moralna obveza pamćenja i moralna obveza sadašnjih naraštaja. Slušati svjedoka znači postati svjedok, kaže jedan veliki židovski svjedok stradanja. Režija zla kontrolom pamćenja oni uništavaju istinu i time istini ne daju pravo na život. Na jednoj strani imao previše sjećanja, a ne drugoj previše zaborava… Prešutjeti istinu jest nemoralan čin svakog tko misli i želi dobro. Tko to niječe na strani je zla. Tko to niječe još je u ideologiji komunizma. Stoga tko danas niječe da se dogodio Bleiburg i križni putovi sutra će nijekati da se dogodio Vukovar, Škabrnja…Tko nam može zabraniti sjećanja?… Bolujemo od manjka znanja, istine i argumenata, ali i od viška „mišljenja“. Znanje uvozimo, a „mišljenja“ izvozimo. A prodaju nam svoja mišljenja koja upijamo. Istina, uvijek prkosi ideologiji, i imat će posljednju riječ, te ovisi o hrabrosti onih koji vole svoju državu i svoj narod.“, zaključio je i poručio don Tomislav Ćubelić.

Predsjednik Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije Ivan Turudić je citirao riječi iz Svetoga pisma: „Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlim; koji od tame svjetlosti prave, a od svjetlosti tamu; koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!, ( Izaija 5:20):“, poručivši, da će se hrvatsko društvo slobodno razvijati tek kada istinita povijest pisana po pravilima povijesne znanosti skine naslage laži kojima su krvnici htjeli prekriti svoja zlodjela.
Nakon komemoracije na Lovrincu, u 11 sati, u crkvi Sv. Ante na Poljudu slavljena je misa zadušnica za sve hrvatske mučenike koju je predvodio don Mate Munitić.