Opća eshatologija: čovječanstvo u hodu prema Ocu

Uvodno biblijsko čitanje: “I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: #!Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima (Otk 21,1-3).

1. Tema o kojoj razmišljamo u ovoj posljednjoj godini priprave na Jubilej, to jest hod čovječanstva prema Ocu, navodi nas razmišljati o eshatološkom pogledu u budućnost, ili o konačnom cilju ljudske povijesti. Osobito u naše doba sve napreduje nevjerojatnom brzinom, bilo zbog znanstvenih i tehničkih izuma bilo zbog utjecaja društvenih obavijesnih sredstava. Samo se od sebe nameće pitanje koje je odredište i konačna svrha čovječanstva. Na to pitanje daje osebujan odgovor riječ Božja koja nam predstavlja spasenjski naum koji Otac ostvaruje u povijesti po Kristu i djelovanjem Duha.
U Starom zavjetu temeljno je povezivanje s Izlaskom, s njegovim usmjerenjem prema ulasku u obećanu zemlju. Izlazak nije samo povijesni događaj, nego objava Božjeg spasiteljskog djela, koje će se postupno dovršavati, kako to proroci nastoje pokazati osvjetljujući sadašnjost i budućnost Izraela.
2. U doba progonstva, proroci navješćuju novi Izlazak, povratak u obećanu zemlju. S tim ponovnim darivanjem zemlje Bog će ne samo sabrati svoj narod raspršen među narodima, nego će svakoga preobraziti u srcu, odnosno u njegovim sposobnostima spoznavanja, ljubljenja i djelovanja: “I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa, da hode po mojim naredbama i da čuvaju i vrše moje zakone. I bit će oni moj narod, a ja Bog njihov” (Ez 11,19-20; usp. 36,26-28).
Obvezavši se obdržavati propise određene u savezu, narod će moći stanovati u okolišu sličnom onome koji je izišao iz ruku Božjih u trenutku stvaranja: “Evo zemlje što bijaše pusta, a postade kao vrt edenski. Gle gradova što bijahu pusti, same razvaline i ruševine, a sada su utvrđeni i napučeni” (ondje, 36,35). Riječ će biti o novom savezu, ostvarenom u opsluživanju zakona upisana u srce (usp. Jer 31,31-34).
Potom se pogled proširuje i obećana je nova zemlja. Konačni je cilj novi Jeruzalem, gdje će prestati svaka bol, kako čitamo u Knjizi Izaije proroka: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju… evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost. I klicat ću nad Jeruzalemom, radovat se nad svojim narodom. U njemu se više neće čuti ni plača ni vapaja” (Iz 65,17-19).
3. Knjiga Otkrivenja preuzima to viđenje. Ivan piše: “I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža” (Otk 21, 1 sl.). Prijelaz na to novo stvaranje zahtijeva obvezu svetosti, koju će Novi zavjet zaodjenuti bezuvjetnom korjenitošću, kako se čita u Drugoj Petrovoj poslanici: “Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti, iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti. Ta, po obećanju njegovu, iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravda prebiva” (2 Pt 3,11-13).
4. Kristovo uskrsnuće, njegovo uzašašće i navještaj njegova povratka otvorili su nove eshatološke vidike. U govoru nakon Večere, doista, Isus kaže: “Idem pripraviti vam mjesto. Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja” (Iv 14,2-3). Stoga je sveti Pavao pisao Kološanima: “Sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (1 Sol 4,16-17). O danu toga završnoga događaja nismo obaviješteni. Treba se strpjeti u očekivanju Krista uskrsloga koji, na upit apostolâ hoće li obnoviti izraelsko kraljevstvo, odgovori potičući ih na proroštva i svjedočanstva: “Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci po Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,7-8).
5. Težnja ka konačnom ishodu živi se u smirenoj nadi, zauzimajući se u sadašnjem vremenu za izgradnju onoga Kraljevstva koje će na kraju Krist predati u Očeve ruke: “Potom – svršetak, kada preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu” (1 Kor 15,24). S Kristom, pobjednikom nad neprijateljskim silama, i mi sudjelujemo u novom stvaranju koje će se sastojati u završnom povratku svega Onome od koga sve proizlazi: “I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu” (ondje, 15,28).
Stoga moramo biti uvjereni da je “naša domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista” (Fil 3,20). Ovdje nemamo trajnoga grada (Heb 13,14). Hodočasnici i u traženju konačnog prebivališta, moramo poput otaca težiti u vjeri za boljom domovinom “to jest nebeskom” (ondje 11,16).