U pozdravu biskup je kazao kako smo se okupili oko oltara za kojim je svećenik Tomislav zajedno s vjernicima međuričke župe prinosio Bogu žrtvu Isusove ljubavi s križa te ih je pozvao da povjere plemenitog pokojnika njegovoj pobjedi nad smrću.

Nakon molitve ispraćaja, molbenice i odrješenja slijedile su oproštajne riječi predstavnika međurićke župe i svećenika Požeške biskupije. Željko Uzel u ime vjernika župe Međurić zahvalio je preminulom župniku na svemu onome što je u proteklih deset godina učinio u njihovoj župi. Predstavivši kratkim biografskim crtama život župnika Tomislava, istaknuo je određena njegova nastojanja, posebno spomenuvši zauzetost u izgradnji kapele sv. Petra u Banovoj Jarugi, organizaciju križnog puta po međuričkoj i okolnim župama te duhovne obnove, trodnevice i druge duhovne programe. Zatim je Milan Vidaković, župnik novljanske Župe sv. Luke Evanđelista i arhiđakon Zapadno-slavonskog arhiđakonata u ime svećenika zahvalio Bogu na daru života svećenika Tomislava, podsjetivši da je bio poznat po riječima: „Isus te voli!“ Kazao je da je pokojnik te riječi svakodnevno svjedočio u svome životu, osobito prema siromašnima i starijima koje je rado obilazio i pomagao koliko god je mogao. Arhiđakon se prisjetio bogoslovskih i studentskih dana gdje su zajedno izgrađivali temelje kako bi mogli služiti Bogu i hrvatskom narodu. Napomenuo je da je svećenik Tomislav bio poznat po svojoj društvenosti i otvorenosti, posebno ako je druženje moglo koristiti njegovom pastoralnom radu. Ustvrdio je da je preminuli svećenik svojim služenjem u nekoliko župa nastojao poučavati i posvećivati vjernike služeći tako Bogu. Potom je biskup Škvorčević predvodio euharistijsko slavlje za dušu plemenitog pokojnika.

Započinjući homiliju, biskup je rekao: »Želio bih na ovom oproštajnom slavlju s preminulim župnikom vlč. Tomislavom Vučurom zajedno s vama svratiti pogled u prošlost i prisjetiti se nekih datuma iz njegova života a u svjetlu naviještene Božje riječi promotriti njegovu budućnost onkraj groba i smrti. Rođen je 15. travnja 1968. u Mostaru od oca Joze i Mare Vučur, a kršten 27. travnja 1968. u župnoj crkvi sv. Franje Asiškoga u Bukovici, Mostarsko-duvanjska biskupija. Obitelj se preselila u Hrvatsku u Voloder te je Tomislav pohađao osnovnu školu u Kutini, gdje je nastavio i Srednju školu – smjer metalurgije, maturiravši 1987. godine. Stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u 1988. i započeo studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Đakon je postao 10. listopada 1993. a 26. lipnja 1994. kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika u zagrebačkoj katedrali. Imenovan je potom župnim vikarom u Župi Blažene Djevice Marije u Novoj Kapeli, gdje je ostao tri godine, nakon čega je 1997. postavljen upraviteljem Župe Uzašašća Isusova u Ruševu. Godine 1999. povjerena mu je Župa sv. Mateja Apostola u Mačkovcu, odakle je tijekom kratkog vremena upravljao i Župom sv. Josipa u Vrbju. Upraviteljem Župe sv. Ilije Proroka u Gradini postao je 2001. a 2003. preuzima za sljedećih sedam godina Župu sv. Ivana Krstitelja u Crncu, da bi 2010. bio imenovan župnikom Župe sv. Nikole Biskupa u Međuriću. Prije nekoliko godina počeo je ozbiljnije poboljevati, vodeći bitku s bolešću koja je uza sve zdravstvene pothvate nezaustavljivo napredovala, te je nakon devet godina službe u Međuriću, 6. travnja 2020. u 52. godini života i 26. godini svećeništva napustio ovaj svijet.«

Zatim je biskup nastavio: »No, tu ne završava njegov životopis! Naviještena Božja riječ osvjetljuje pojedine crte svećeničkog lika Tomislava Vučura koje nadilaze njegovu prolaznost. Sv. Luka u prvom današnjem čitanju iz Djela apostolskih kao u nekom televizijskom isječku zgusnuto prikazuje seriju likova s kojima se susreće sv. Pavao u svom svjedočenju za Isusa Krista. Kraljevski par Agripa i Berenika u posjetu Festu u Cezareji doznaju da židovski veliki svećenici i starješine optužuju Pavla te ga je Feliks strpao u zatvor. Fest je održao sud, utvrdivši kako se ne radi o nikakvu zlodjelu nego o nečem što su tužitelji našli „prijeporno o svojoj vjeri i o nekom Isusu koji je umro a Pavao tvrdi da je živ“ (Dj 25,19-20) te se u to nije htio miješati, nego je radije prihvatio optuženikov priziv na cara u Rimu, gdje će Pavao svoju vjernost Isusu Kristu na kraju platiti glavom.

Navedeni postupak kao da se u različitim varijantama nastavio događati tijekom dva tisućljeća. Sredinom prošlog stoljeća dobio je i kod nas okrutan izraz. Tada su određeni politički krugovi poput Agripe i Berenike te suca Festa iskazivali ravnodušnost prema nekom Isusu koji je umro a katolici tvrde da je on živ. Drugi su ih opet poput židovskih prvaka progonili i osuđivali na smrt. Optuženici su prizivali na vladara ali on nije za njih mario nego ih prepuštao različitim ideološkim slugama čija je zadaća bila ponižavanje, ucjenjivanje i obespravljivanje, dodjela statusa građana trećega reda. U to vrijeme supružnici Jozo i Mara Vučur u svom Mrkodolu nedaleko Tomislavgrada poput Pavla odmjeravaju sebe pred životom i vječnošću, prošlošću i sadašnjošću te se čvrsto opredjeljuju živjeti vjernost Isusu Kristu u njegovoj Crkvi katoličkoj i prenositi ga na svoju djecu, svjedočiti vjeru i pod cijenu prezira i progona, ponižavanja i žrtve. Svoga vjerničkog stava nisu se odrekli ni kad su preselili u Hrvatsku. Žar za Isusa Krista i njegovu Crkvu mali Tomislav ponio je iz obitelji. Jednog će dana u dnu svoga mladenačkog bića osjetiti da ga Isus posebno voli kao Petra u današnjem Evanđelju i čuti njegovo pitanje: Tomislave ljubiš li me više nego ovi? U njegovu srcu nije bilo sumnje, hrabro je odgovorio: Gospodine, ti znaš da te volim! Krenuo je svećeničkim putom svjedočenja da je Isus Krist opredjeljenje njegove ljubavi. Uvjerenje „Isus te voli!“ koje je nosio u srcu ispisao je i na vlastiti automobil te u toj sigurnosti prešao s ovoga svijeta u vječnost. Obistinila se na njemu tvrdnja Knjige mudrosti: „Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio; i jer mu je duša bila draga Gospodinu, On ga je hitro izbavio od zloće oko njega“ (Mudr 4, 13-14).«

Biskup se potom prisjetio zadnjih susreta sa svećenikom Tomislava i istaknuo: »S nemalom sam utjehom promatrao vlč. Tomislava na njegovu bolesničkom krevetu u Svećeničkom domu u Požegi te na palijativnom odjelu Bolnice sv. Rafael u Strmcu kako pred sobom ima veliki Gospin kip s Isusom u naručju i druge svetinje te kako je pogledom na njih jačao svoju vjeru i predanje Bogu, i na taj način bio dionik njegova svijeta ne bojeći se smrti. Kao da je na ustima imao s pjesnikom još samo jedno pitanje: „Kakav li ću biti kad se budemo gledali oči u oči ja i ti? Kakav li ću onda biti? Kakav će to biti susret kad se budemo gledali oči u oči ja i ti? Jedan čovjek i njegov Bog!“ Uvjeren sam, draga braćo i sestre, da ga je na kraju ovozemaljskog hoda dočekao Onaj koji ga voli i kojega je on volio te se u vječnosti dogodio susret oči u oči sa svom jasnoćom postojanja koju jedino Isusova ljubav pobjednica nad smrću može darovati.

Pred tim čudesno utješnim otajstvom naša današnja oproštajna riječ postaje duboka zahvalnost Bogu za dar života vlč. Tomislava Vučura i ponizna molitva da mu u beskraju svoje ljubavi i neizmjernosti milosrđa udijeli oproštenje slabosti i grijeha te ugleda ono u što je na zemlji vjerovao i u nadi već posjedovao. Svećeniče Tomislave, neka je mir tvojoj duši opečaćenoj u krštenju i svetom redu životvornim Duhom za vječnost u zajedništvu Boga živoga i u neprolaznom svjetlu uskrslog Gospodina. Smrt je zaustavila tvoje tijelo u zemaljskoj prolaznosti i raspadljivosti, ali neka tvoja neponovljiva i jedinstvena osoba živi vječno u Božjoj neraspadljivosti po zaslugama muke, smrti i uskrsnuća Onoga kojeg si na zemlju volio i kojem si vjerno služio. Neka ti ne nestane spomena iz našeg pamćenja, a povezanosti s tobom u našim molitvama, dok te ne susretnemo oči u oči ondje gdje – po vidiocu Knjige otkrivenja – „smrti više biti neće, ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu“ (Otk 21,4). Uđi u posjed pobjedničke baštine što ju je svojim vjernima obećao Isus Krist, jedini Živi, onaj koji „ima ključeve Smrti i Podzemlja“ (Otk 1, 18) a koja je ostvarena na križu: „I ja ću mu biti Bog, a on meni sin“, za svu vječnost (Otk 21,7). Neka tako bude!«, završio je homiliju biskup Škvorčević.

Na svršetku euharistijskog slavlja biskup je kazao kako gledajući našim zemaljskim očima jedni drugima tumačimo da je svećenik Tomislav umro premlad. No, nedokučivi su putovi Božji i neshvatljivi njegovi naumi. „Zašto se Tomislav rodio“, upitao je biskup? „Zašto je sada trebao umrijeti?“ Ustvrdio je da je sve to u Božjem naumu koji nas je smislio te smo se rodili, koji nas jednako tako poziva k sebi putem umiranja za zemaljski svijet i tako otvara vječni život koji nikada na zemlji nećemo dokraja shvatiti. Biskup je izrazio kršćansko suosjećanje i blizinu obitelji i rodbini preminulog svećenika Tomislava, napose majci Mari te vjernicima međurićke župe, koje je pozvao da im župnikova smrt bude poticaj na još čvršću vjernost Isusu Kristu i izgradnji župnog zajedništva. U ime preminulog svećenika Tomislava zahvalio je svima koji su mu za vrijeme života bili blizu i pomagali da može vršiti svoje svećeničko poslanje, napose u posljednjim danima života u Svećeničkom domu u Požegi, na čelu s ravnateljem Ivicom Žuljevićem i časnim sestrama te u Bolnici na Strmcu. Upravitelju župe Krunoslavu Jurakoviću zahvalio za sve ono što je nastojao ostvarivati u međuričkoj župi u vrijeme bolesti vlč. Vučura sve do danas. Zahvalu je izrazio i Župnom ekonomskom i pastoralnom vijeću, pjevačima, ministrantima te svim drugim vjernicima koji u suradnji sa župnikom pridonose župnom životu.

Iz javnog života na slavlju je sudjelovao gradonačelnik Novske Marin Piletić te gradonačelnik Kutine Zlatko Babić.