Prof dr. Željko Poljak bio je liječnik, sveučilišni profesor Medicinskog fakulteta, književnik, veliki planinar i dugogodišnji urednik časopisa Hrvatski planinar i Liječničkih novina. U oproštajnim govorima na ispraćaju na Mirogoju bila su istaknuta brojna ostvarenja i zasluge dr. Poljaka čime je zadužio hrvatsku medicinsku znanost i hrvatsku kulturu. 

Opraštajući se od dr. Željka Poljaka čuli smo na njegovu ispraćaju puno pohvala o njegovu uspješnom i bogatom životu. Ali da bismo dobili cjelovitu sliku njegove osobnosti, smatram svojom dužnošću kao svećenik svemu tome nadodati neke činjenice vrijedne spomena iz još jednoga vida njegove ličnosti tj. o njegovu vjerskom uvjerenju. Premda ga tijekom svoga života nije posebno isticao, ono je imalo svakako važnost i ulogu u njegovu životu još od djetinjstva, a očitovalo se po brojnim dobrim djelima koja je za sobom ostavio.

Poznavao sam dr. Poljaka punih pedeset godina, tamo još od 1974. godine kada smo se susreli zahvaljujući upravo planinarstvu, točnije planinarskoj književnosti, jer sam te godine prikupljao uspomene o njegovu prijatelju planinaru Ratku Čapeku o kojemu je kasnije objavljena biografija. To nas je povezalo u prvom redu na planinarskom području, ali mi je u našim susretima postupno otkrivao i mnoge pojedinosti iz svoga osobnog života. Još u mladosti dr. Poljak bio je usko vezan uz Baziliku Srca Isusova gdje je kao gimnazijalac bio član Marijine kongregacije i bio povezan s našim isusovcima, posebno s jednim od njih, patrom Kristom, o kojemu mi je češće govorio i za njega se zanimao. Bio je i pretplatnik našega isusovačkog časopisa Život čije je brojeve marljivo skupljao i čuvao dok su izlazili do 1945., a onda ih je dao i uvezati pa mi ih je jednom prigodom tako uvezane i pokazao.

Stjecajem zanimljivih okolnosti dr. Željko bio je u mladosti također povezan indirektno i s dvojicom naših sada već blaženika, bl. Ivanom Merzom i bl. Kard. Alojzijem Stepincem i to ovako:

Dok je pohađao klasičnu gimnaziju ovdje u Zagrebu profesor mu je bio dr. Ljubomir Maraković, isti onaj profesor koji je dvadesetak godina ranije u Banjoj Luci bio profesor budućem hrvatskom blaženiku Ivanu Merzu na kojega je izvršio veliki pozitivan odgojni utjecaj.  Sličan pozitivan utjecaj dr. Lj. Maraković ostavio i u životu dr. Željka. Potom, kada se je tijekom postupka  za beatifikaciju bl. Merza prikupljala dokumentacija o njegovu životu i smrti, dr. Željko je s velikom susretljivošću  i požrtvovnošću pronašao povijest bolesti bl. Merza u Arhivu klinike na kojoj je on sam bio zaposlen, a gdje je i Ivan Merz 1928. proveo posljednje dane svoga života i gdje je i preminuo. Ta je dokumentacija bila itekako važna za njegovu beatifikaciju.

Još važnije svjedočanstvo ostavio nam je dr. Željko o bl. kard. Alojziju Stepincu po čemu je ušao i u povijest postupka za njegovu beatifikaciju. Dr. Željko primio je sakrament potvrde od nadbiskupa Stepinca, a bio je do nedavno i posljednji živući svjedok sramotnog montiranog komunističkog procesa protiv kard. A. Stepinca.  Zajedno sa svojim ocem uspio je dobiti ulaznice te je  bio kao promatrač prisutan na cijelom suđenju kardinalu A. Stepincu u listopadu 1946. godine. O svemu tome što je vidio i doživio i čega je tada bio svjedok u sudnici, napisao je poseban članak koji je kao dragocjeni dokument objavljen u Glasniku Postulature bl. kard. A. Stepinca i na čemu mu je postulator dr. Batelja bio veoma zahvalna (Glasnik Postulature, god. 24, 2017., str. 76-79).

Na početku našega poznanstva kao vjeroučitelj u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu (Palma) pozvao sam ga da nam održi predavanje o planinarstvu. Rado se odazvao te je ilustrirao svoje predavanje raznim dijapozitivima također i sa svoga uspona na jedan od vrhova Mont Everesta što je na naše vjeroučenike ostavilo duboki dojam, ali i budilo osjećaje i ljubav prema prirodi i planinarstvu.

Dr. Željko uvijek je bio otvoren za vjerske teme, pa je u Liječničkim novinama, čiji je bio dugogodišnji urednik, češće objavljivao članke o svecima koji su bili povezani s medicinom. I mene je bio angažirao za jedan prikaz o velikoj svetici i crkvenoj naučiteljici sv. Hildegardi iz Bingena koja se je, kao što je poznato, istaknula i na području medicinskih znanosti što i danas ima svoju vrijednost kako svjedoče pojedini liječnici koji primjenjuju njezine metode liječenja.  A kao postulator bl. Merza bio sam mu posebno zahvalan što je stranice Liječničkih novina samoinicijativno  bio otvorio i bl. Merzu, njegovoj bolesti i posljednjim danima života pa je on sam napisao i objavio opširan članak o toj temi u istim novinama.

Kao što je poznato, posjedovao je bogatu knjižnicu te je jedan dio svojih knjiga darovao biblioteci Hrvatskog katoličkog sveučilišta, drugi dio knjižnici Fakulteta hrvatskih studija, a knjige s područja medicine poklonio je Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu.

Posljednjih godina često sam ga pohađao i divio se njegovu radnom elanu unatoč visokoj dobi pa mi je čak pomagao u lektoriranju tekstova za vjerske publikacije. Kod tih naših susreta nerijetko smo govorili o vjerskim i teološkim temama za što se također kao vjernik zanimao. Kad je bio u bolnici prije godina dana posjetio sam ga i podijelio mu sv. sakramente.  Sjećam se dobro s kakvom je pobožnošću tada primio pričest. I premda je bio u krevetu, digao se, kleknuo i klečeći primio pričest. Tako nešto kao svećenik nisam bio doživio ni prije ni poslije u mojim pohodima  bolesnicima.

U dogovoru s njegovom obitelji izabrali smo crkvu sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu za njegovu misu zadušnicu koju sam predvodio za njega nakon pogreba. U tu je crkvu  posljednjih godina, kako mi je sam govorio, dolazio na nedjeljnu sv. misu jer mu je bila najbliža, a dolazak u nju nije mu zahtijevao veći napor hodanja.

Posljednji puta vidjeli smo se ovoga Božića. Uz božićna čestitanja donio sam mu božićnu pričest sljedećega dana, na blagdan sv. Stjepana. Srdačno me je primio po običaju, potpuno pokretan i ništa nije davalo naslutiti da bi to trebao biti naš posljednji susret. Zajedno smo izmolili propisane molitve koje je kod primanja sv. sakramenta pobožno molio.

U našim prethodnim razgovorima ozbiljno je govorio o svojoj smrti i svojoj želji na koji način bi želio umrijeti. Naglasio je kako ga inače ništa ne boli, premda je imao raznih dijagnoza i sile su mu pomalo slabile.  I zanimljivo: Bog mu je uslišio tu želju praćenu sigurno i njegovom molitvom: umro je u noći i to u snu 8. siječnja 2024., u 98. godini života, a da nije ni dana zbog bolesti morao ležati u krevetu!

I dok mu cijela naša domovina izražava zahvalnost za tolika njegova postignuća i uspjehe kojima je obogatio i hrvatsku medicinsku znanost i kulturu, posebice na području planinarstva i ljubavi prema prirodi, mi mu kao vjernici odajemo priznanje za svjedočenje svoje katoličke vjere; nju je izravno ili neizravno  očitovao, bilo u pisanim tekstovima bilo pomažući crkvenim osobama ili ustanovama; no posebno je njegovo vjersko uvjerenje indirektno dolazilo do izražaja u njegovoj ljubaznosti, uslužnosti i susretljivosti, te u nesebičnim i humanim postupcima s ljudima s kojima je radio i dolazio u kontakt. Neka mu Bog bude milostiv i nagradi ga za sve dobro koje je u svome životu učinio.