OPROŠTAJNI GOVOR ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA

Govor na pogrebu kardinala Franje Kuharića
zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića
Trg ispred zagrebačke Prvostolnice,
četvrtak, 14. ožujka 2002. u 11 sati

Uzorita gospodo kardinali!
Preuzvišena gospodo nadbiskupi i biskupi!
Dragi svećenicii, redovnici, časne sestre, bogoslovi i sjemeništarci!
Predraga braćo i sestre!

“Smrt je sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja!… O tome neka se govori, a ne o meni! Samo Bog je istina! Bog! Bog! Bog!”

Tako u oporuci piše blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, ili kako smo to običavali reći – naš Kardinal. On je iza sebe ostavio takav trag, da kada danas ja, kao njegov nasljednik, ne bih govorio o Bogu kojega je on naviještao i o njemu koga nam je Bog darovao – kamenje bi progovorilo, štoviše vi, draga braćo i sestre, već govorite kao živo kamenje Crkve. Danas, na ovome kaptolskom brežuljku govor o Bogu rječit je kroz govor o pastiru Katoličke Crkve koji je u mnogočemu taj govor uprisutnio svojim življenjem.

Premda u trenucima oproštaja sa zemaljskim životom drage osobe naviru sjećanja koja pokrenu osjećaje tuge ili pak rečenice ostave nedorečenima i neizgovorenima, danas je pred našom Prvostolnicom ispisano više od sjećanja, ne dopuštajući tuzi da prevlada nad vjerničkim osjećajem nade, a otvarajući prostore zajedništva s Bogom. Danas je katedrala premalena, a mi, okupljeni na ovoj vjerničkoj zahvali za život našega Kardinala, potvrđujemo kako smo ga rado slušali kada nas je pozivao da budemo dionicima euharistijskoga zajedništva i rasta Crkve, ali isto tako potvrđujemo da želimo biti dionici i njegove vjere koja prolazi kroz vrata smrti i dodiruje obzorja vječnoga života s Bogom.

Shvaćamo da Kardinal i sve što je njegova osoba i služba značila za hrvatske vjernike, za Katoličku Crkvu i za ljude koje je susretao ne može stati u ovaj lijes; da ne može stati u crkvu omeđenu zidovima; da ne može stati na ovaj trg, niti to može posjedovati zemlja. Kako li je samo dirljivo vidjeti vjernike oko svoga pastira koji ne prestaje biti privlačna točka i sigurnost hodočašća na zemlji. Mi smo danas ono što njega raduje, za što je molio, za što se žrtvovao i trpio, za što je kucalo velikodušno srce vjernika, svećenika, biskupa i domoljuba.

Ovdje okupljeni u posebnom smo zajedništvu sa Svetim Ocem koji nam je očitovao svoje «prisno dioništvo u boli zbog odlaska cijenjenog i velezaslužnog Pastira» i koji je poslao svog izaslanika u osobi kardinala Josefa Tomka. Uzoriti gospodine Kardinale, hvala Vam za predsjedanje ovoj sprovodnoj euharistiji i za riječ koju ste nam uputili. Zahvaljujem uzoritoj gospodi kardinalima: Joachim-u Meisner-u, Friedrich-u Wetter-u i Vinku Puljiću, ocima nadbiskupima i biskupima, braći svećenicima, redovnicima, časnim sestrama i svima vama, dragi vjernici, za zajedništvo i molitvu. Zahvaljujem nazočnim predstavnicima vjerskih zajednica. Zahvaljujem svim predstavnicima hrvatskih državnih vlasti na čelu s Predsjednikom Republike, Predsjednikom Vlade i Predsjednikom Sabora kao i članovima Diplomatskog zbora koji svojom nazočnošću očituju svoje poštovanje prema blagopokojnom kardinalu Franji Kuhariću. Zahvaljujući svima za mnogobrojne izražaje sućuti koje sam ovih dana dobio, ovdje izričem kršćansku sućut poštovanoj rodbini pokojnog Kardinala.

Petnaesti dan mjeseca travnja 1919. godine bio je vedriji u Pribiću rođenjem Franje, trinaestog djeteta u obitelji Ivana i Ane rođene Blazić. Bila je to obitelj koja je živjela iz vjere i vjeru prenosila na svoju djecu. Sam Kardinal će kasnije posvjedočiti: «Ja sam jednostavno izrastao iz vjere od svog najranijeg djetinjstva jer sam rastao u molitvi obitelji; slavila se nedjeljna misa, slavili su se sakramenti, molilo se svaki dan» (Razgovori s kardinalom, Teovizija 1995, str. 86). Mladenački život Franje Kuharića prožet je boravkom u Sjemeništu i u klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu kao i studijem teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Njegov je život osobito vezan uz ovo mjesto, od trenutka kada se u sjeni ovih tornjeva u Bogosloviji pripremao za svećeništvo i kada je od nadbiskupa Alojzija Stepinca – kako je i sam toliko puta rekao, navodeći Blaženikove riječi – sa svojim kolegama bio poslan u “krvavu kupelj” komunističkoga terora. Bilo je to 15. srpnja 1945. godine. Od oltara zagrebačke Prvostolnice na dan njegova ređenja do oltara iste Prvostolnice kada je pred blaženim Alojzijem mogao zahvaljivati Bogu za plod svojih nastojanja i za uslišane molitve. To je okvir njegove slike u kojoj mnogi prepoznaju tragove svojih koraka, jer on je osjećao vjerničku radost, znao je čitati njihove nade, prepoznavao je ljudsku bol i bio istinski tumač težnja za punim ostvarenjem čovještva.

Prva služba po svećeničkom ređenju bila je kapelan u Radoboju kod Krapine. Nakon kapelanovanja 1946. godine šalje ga Nadbiskup u novu župu Rakov Potok. Ubrzo je postao župnikom triju župa u tom kraju: u Rakovom Potoku, zatim u Svetom Martinu pod Okićem – gdje su tih dana ubili župnika te jedno vrijeme i u Svetoj Mariji Okićkoj, nakon pokušaja ubojstva tamošnjeg župnika. Kakav je to bio život mladog župnika, danas si ne možemo ni zamisliti. Sve je to podnosio mladenačkom strpljivošću i zanosom, vozeći se biciklom i stanujući sad kod jedne, sad kod druge vjerničke obitelji.

Godine 1957. bio je premješten za župnika u Samobor i tu je ostao idućih sedam godina, gdje ga je zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnoga biskupa zagrebačkog tadašnjemu nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupa je zaređen 3. svibnja 1964. Pet godina kasnije imenovan je apostolskim administratorom zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. godine zagrebačkim nadbiskupom te je tu službu vršio sve do 4. listopada 1997. godine. Više puta uzastopce biran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije, a otkako je 1993. osnovana Hrvatska biskupska konferencija, bio je njezin prvi predsjednik i u toj je službi ostao sve do odlaska u mirovinu. Na konzistoriju 2. veljače 1983. godine papa Ivan Pavao II. uvrstio ga je u kardinalski zbor, te je kao kardinal bio članom Kongregacije za kler i Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Kao sudionik Drugoga vatikanskog sabora, kao natpastir najveće hrvatske biskupije, nastojao je oko zaživljavanja duha Koncila na različitim razinama. Osnovao je čak šezdeset novih župa, i pripremao osnivanje dviju novih biskupija: požeške i varaždinske, što se je dogodilo s predavanjem njegove nadbiskupske službe. Kao mladi biskup bio je i urednik “Glasa Koncila”, a budući da je bio pastoralno i apostolski aktivan i nakon umirovljenja, ostala su upečatljiva i draga njegova gostovanja u radio-emisijama.

Iz ovih šturih naznaka iz životopisa gotovo je nemoguće proniknuti u sve bogatstvo duha koje je u sebi nosio i obilato dijelio drugima. Kardinal Kuharić bio je nadasve čovjek vjernik, i to vjernik koji je iz dna duše vjerovao u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Božji svijet; vjernik informirane i formirane vjere koju je stalno, sve do svoje smrti, proučavao – ali ne samo zato da o njoj bude poučen, nego da sve više i više živi po vjeri. Bio je dakle vjerujući vjernik: u svagdanjoj i blagdanskoj svetoj misi i u cjelini svoga života i djelovanja.

Iz te vjere On čovjek Crkve i čovjek molitve, koji je urastao u sakramentalnu zbilju, progovarao je kao zagovornik malenih i obespravljenih, kao neposredan i blag sugovornik koji je pozorno slušao tuđa mišljenja, kao odlučan i neslomiv navjestitelj spasenja, kao neumorni branitelj istine i slobode, kao odgojitelj savjesti i kao iskreni hrvatski domoljub. Znam da mu je i sada neugodno slušati ove pohvale, jer je u svijesti svoga poslanja i odgovornosti uvijek imao obilje skromnosti kojom nije dopuštao da se iza ljudskih djela ne vidi Bog.

A Bog je bio svjetlo i snaga koja ga je jačala u trenucima kušnja. Toga u njegovu životu nije nedostajalo: od preživljenoga pokušaja atentata u Rakovom Potoku 22. veljače 1948., preko saslušavanja pred Udbom i proglašavanja državnim neprijateljem od strane komunističke partije, do gušenja vjerskih i nacionalnih sloboda. Bog mu je bio nadahnuće kada je jasno, oduševljeno i istinoljubivo propovijedao Božju Riječ; Bog mu je bio svjetlo kada je hrabro i ustrajno svakoga 10. veljače u ovoj Prvostolnici, bez obzira na sve protivštine, svjedočio istinu o mučeniku kardinalu Alojziju Stepincu. I vjerojatno mu je jedan od najradosnijih događaja u životu bila njegova beatifikacija, 3. listopada 1998. Još je tako živo sjećanje na njegovo suzama radosnicama protkano obraćanje Svetome Ocu Ivanu Pavlu II. u ovoj Prvostolnici, 10. rujna 1994., kada ga je mogao pozdraviti na hrvatskome tlu. Ti su njegovi osjećaji izrasli iz ljubavi kojom je nebrojeno puta ulazio u katedralu s teškim križem cijele jedne Crkve i cijele jedne nacije.

Znao je podići glas koji se nije plašio biti dosljedan i koji nije ulazio u nejasne kompromise, bez obzira na cijenu nerazumijevanja, a ipak je uvijek čuvao širinu susreta u koju se mogao utkati Božji glas za svakoga komu je želio priopćiti najveću kršćansku istinu o Bogu ljubavi i o Bogočovjeku Isus Kristu.

Osjećamo da je s nama živio kršćanin. On nije bježao od sraštenosti sa svojim vjernicima. Boreći se za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo bio je duša višegodišnje proslave “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, od 1976. godine kod Gospe od Otoka u Solinu, po Branimirovoj godini 1979. na Grgurovu polju u Ninu, pa do vrhunca na Nacionalnome euharistijskom kongresu 1984. u Mariji Bistrici. Obilazio je iseljenike, promičući jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Svojim je zalaganjem i djelovanjem dao izniman doprinos ostvarenju toliko priželjkivanoga prava hrvatskoga naroda da ima samostalnu državu.

No, ponovno je bila pomućena radost i hrvatskoga naroda i njega osobno razornim nasrtajima napadača koji su iza sebe ostavljali brazde smrti, tame, plača i praznine. Kako ga je samo boljela ranjena hrvatska duša. Pa ipak, ni tada nije prestajao odjekivati glas promicatelja pravde, oproštenja i pomirenja; ni tada, kada su takve riječi bile teške. Ljudi u Hrvatskoj pamte godinu 1991. i samo oni koji poznaju što se sve događalo mogu osjetiti snagu Kardinalovih riječi koje je 15. kolovoza 1991. izrekao u homiliji na Mariji Bistrici:
“Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države… Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!”

Za njega to nije bila retorička figura; za njega je to bio život. Iznimka je i njegov ekumenski žar koji se nije gasio ni u najtežim povijesnim izazovima. On je bio čovjek ekumenizma na ovim prostorima. Znao je što znači dijalog; znao je koliko vrijedi jedinstvo Crkve koje mora biti građeno na opraštanju. Zato praštanje i molitva za oproštenje nisu slučajno našli mjesta u njegovoj oporuci: “Moleći oproštenje od milosrdnoga Boga molim oproštenje od svakoga koga sam povrijedio i ražalostio bilo riječju bilo postupkom bilo lošim primjerom. Ako pak netko misli da mi je učinio što god nažao, od srca mu opraštam. Život moj rado polažem i za sve one koje bi možda netko smatrao protivnicima mojoj službi i mojoj osobi.”

Slušajući ga, živeći s njim, lako se je mogla dodirnuti privlačna jednostavnost Evanđelja, zbijena u njegovo biskupsko geslo: “Bog je Ljubav.” Ta je Ivanova rečenica ispisana i danas u ovome liturgijskom slavlju. Ako postoje #!nezgodna vremena#!, onda je on živio u jednome od njih, zajedno sa svojim vjernicima, sa svojim ponižavanim hrvatskim narodom, kojemu je znao brisati suze, s kojim je znao jesti gorki kruh tuđine, slušati prijetnje, osjetiti hladne zidove zatočeništva i jauk stratišta; s kojim se znao radovati u trenucima doživljene slobode, zahvaljivati Bogu za duhovne plodove rasta i preporoda u slozi i zajedništvu, čije je čelništvo poput proroka upozoravao na nepravde, jer je želio da vjernici i svi građani žive na temeljima evanđeoskih vrijednosti, kako ne bi bilo međusobnih nepravednih razlika i sukoba, izraslih na nepoštivanju drugoga čovjeka.

Njegov govor o ljubavi pretočen je u snažniji poticaj pomoću njegovih djela milosrđa, od brige za “Caritas” do onih najobičnijih susreta s ljudima kojima je bila potrebna materijalna ili duhovna pomoć. Lako se dobio dojam da sve što govori i radi želi prevesti u tu rečenicu: “Bog je Ljubav.” To je cjelovit opis njegovih nastojanja, a kao zalog toga ostaju nam riječi iz njegove oporuke: “[…] molim svoju veliku duhovnu obitelj – Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskome narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu.” Rijeke ljudi koji su u pobožnosti i sabranosti dolazili pred njegov lijes, ispisale su veliku molitvu koja čuva nadu, koja govori o vjeri i živome biću naše Crkve. To je bila zahvala, a vjerujem i molba da i on nama oprosti.

Dragi naš oče i brate, kardinale Franjo! Zahvalni smo Bogu što smo mogli biti zajedničari Vaše gorljive vjere, nade i ljubavi. Bili ste nam ponizan i hrabar pastir. U ime svih vjernika Zagrebačke nadbiskupije i Crkve u hrvatskome narodu zahvaljujem Vam na baštini dobrote koju ste živjeli i nama predali; hvala na baštini djelotvorne evanđeoske istine koju ste svojim životom naviještali. Zahvaljuju Vam svi suradnici: biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, roditelji i djeca, starci i starice, svi oni koje ste toliko puta oslovljavali u svojim propovijedima. Sada Vam uzvraćaju u zahvali, ali Vas iskreno molimo da i nama oprostite sve što nije bilo izraz Božje ljubavi.

Često ste bili hodočasnik, osobito u marijanska svetišta, a posebno u hrvatsko nacionalno svetište Mariju Bistricu; nikada niste zaboravio spomenuti zagovor Presvete Bogorodice, Majke Crkve i naše Majke. Neka Vas čuva i sada kada hodočašće više nije potrebno, kada je zemaljski štap postao suvišan i kada je pouzdanje koje ste polagali u nju urodilo – vjerujemo čvrsto – susretom s Bogom za kojim ste toliko čeznuli, susretom licem u lice. U molitvi nebeske i zemaljske Crkve zazivamo one svece koji su Vam bili posebno dragi:

Sveta Marijo, Majko Božja! – Moli za nas!
Sveti Josipe! – Moli za nas!
Sveti Mihaele Arkanđele! – Moli za nas!
Svi sveti anđeli čuvari! – Molite za nas!
Sveti Franjo Asiški – Moli za nas!
Sveta Terezijo od Djeteta Isusa! – Moli za nas!
Blaženi Alojzije Stepinče! – Moli za nas!

Dragi oče Kardinale, posljednje riječi Vaše oporuke, neka budu završetak i mojih riječi: «Braćo i sestre, prijatelji! Svima nam bio radostan susret s Bogom našim u nebeskoj Crkvi! Tako neka bude! Tako neka bude!»
Uzoriti gospodine Franjo Kuhariću, nadbiskupe zagrebački i kardinale Svete Rimske Crkve, hvala Vam za sve!
Neka Vam Bog – po svojoj pravednosti i neizmjernom milosrđu – bude «nagrada… vrlo velika» (usp. Post 15,1)!
Počivao u miru Božjem! Amen.