Homiliju je počeo riječima sv. Augustina: „Svrha kreposnog života je postati sličan Bogu“. Okupljenima je istaknuo riječi sv. Terezije Avilske: „Nisam upoznala osobu koja bi iskreno gajila pobožnost prema sv. Josipu i obavljala službe, a da ne bih vidjela kako je uznapredovala u krepostima. Jako koristi dušama to što se njemu preporučuju. Čini mi se da ima nekoliko godina kako od njega svake godine tražim nešto i to od njega biva uvijek ispunjeno. Ako je molba malo iskrivljena, on je ispravi za moje veće dobro“. Naglasio je potom da je na zajedničkom putu posvećenja kojim hodimo potrebno da duša bude marljiva, kao što je bio marljiv i radišan sveti Josip. On je radio strpljivo, s ljubavlju, savjesno, osmišljeno, jer mu je duša bila prožeta vjerom, nadom i ljubavlju. Radio je moleći i Boga slaveći. Primio se zdušno za povjerenu mu Svetu obitelj. Stoga, slijedimo ga zdušno i nasljedujmo ga. Neka te, Josipe, nebo i dalje uzvisuje, svaki kraj kršćanski neka ti se raduje, poručio je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja župnik Vladimir Delić zahvalio je o. Zlatku što je predvodio trodnevnu duhovnu obnovu i svečano misno slavlje. Liturgijska slavlja animirao je župni zbor s pridruženim članovima zbora župne filijale Filipovica, pod vodstvom s. Alojzijane.

Župna zajednica sv. Josipa Radnika pripremala se za svetkovinu nebeskog zaštitnika trodnevnom duhovnom obnovom 28., 29. i 30. travnja koju je predvodio o. Zlatko Žuvela. Sve tri večeri pobožnost je počinjala molitvom krunice na čast sv. Josipu.

Prvu večer trodnevnice u homiliji o. Zlatko je rekao kako će u ovoj pripravi za blagdan sv. Josipa Radnika promatrati tri osnovne kreposti: „vjera, nada i ljubav“ te kako se te kreposti odnose na vjernički život. Upitao je okupljene vjeruju li da imaju dobroga Boga Oca, vrhunsku dobrotu koja neizmjerno ljubi i kakva im je vjera – je li ona snažna i ljubavlju djelotvorna poput vjere sv. Josipa ili je možda malaksala, kao što je to bio slučaj kod mnogih Isusovih suvremenika. „Molimo ovog dragog sveca da nam isprosi kod Boga vjeru kakvu je on imao da bismo mi bili svjesni živoga Boga i njega svojim djelima proslavljali“, rekao je o. Zlatko. Nakon mise uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Drugog dana trodnevnice vjernici su imali mogućnost ispovijedi i duhovnog razgovora s o. Zlatkom. U homiliji naglasio je kako bogoslovne kreposti vjera, nada i ljubav nisu nešto izvan naših života nego nas bitno određuju, odgovaraju duševnim moćima čovjeka. „Vjera, nada i ljubav, jest razum, pamćenje i volja, koje svi imamo. Što više živimo u tim krepostima to više nalazimo spokoj i mir svoje duše. Duboka vjera da Bog svime upravlja i nepokolebljivo pouzdanje u njegovu volju te čvrsto ufanje da će Otac nebeski upraviti u svakoj životnoj poteškoći sve na dobro tješila je i hrabrila je Josipovo srce“, rekao je propovjednik, pitajući jesmo li mi kršćani ljudi svetog ufanja i gdje je ta krepost u našim životima.

Treću večer trodnevnice o. Zlatko govorio je o trećoj bogoslovnoj kreposti – ljubavi. „Ljubav je vrhunaravna od Boga ulivena krepost kojom se Bogu kao najvećem dobru posve i od srca predajemo, njegovu svetu volju vršimo te tako njemu miliji postajemo i u konačnici se s Njime i sjedinjujemo. Po ovoj kreposti ljubimo Boga iznad svega. Tko Boga iskreno ljubi, taj izbjegava sve što se protivi njegovoj svetoj volji i pazi da ničim ne povrijedi njegovo očinsko srce“, rekao je među ostalim te pozvao: „Preporučimo sv. Josipu naša srca i molimo da nas uvede u tajnu ljubavi Srca Isusova i da se na ovom žarkom ognjištu ljubavi i naša srca ražare te da ljubimo Boga iznad svega i sve one koje nam On šalje“.

Nazočne vjernike koji žele primiti škapular pozvao je da ostanu poslije mise te ih tada upoznao sa značenjem karmelskoga škapulara. Te večeri 30-ak vjernika primilo je karmelski škapular i na taj način postalo članom velike duhovne obitelji – „Škapularske bratovštine“.