Osmi dan devetnice bl. Mariji Propetoga u Blatu

Misnik je u homiliji ispričao priču o starici koja je htjela što prije otići s ovoga svijeta jer su je svi napustili, pa i Bog sâm. Molila je Boga da je uzme k sebi, a on joj je odgovorio da je bio s njom i pružao joj ruku na razne načine – kada su joj na vrata dolazili siromah, dijete, susjed i mnogi drugi, a ona ih je sve odbila i nije ih primila. Tom je pričom pojasnio da nas Bog ne zaboravlja, nego ga mi trebamo prepoznati u svakodnevnim životnim situacijama i primiti ga. Blaženica je u svojoj karizmi milosrđa bila strpljiva njegovateljica bolesnih, a i sama je bila hrabra nositeljica križa bolesti. Njezin je duh vidljiv i u toj ustanovi koja se skrbi o starijim i bolesnim osobama kojima je potrebna tuđa pomoć. Slavlje je zaključeno molitvom i blagoslovom s blaženičinim moćima.

Prije večernjega euharistijskog slavlja u samostanskom dvorištu uz blaženičino svetište otajstva krunice predmolile su djevojke iz zbora mladih »Stope«, koje su predvodile i liturgijsko pjevanje. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Robert Jugović, župnik Župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji u zajedništvu s don Ambriseom Atakpaom, profesorom ekleziologije na sveučilištu Urbaniana i župnim vikarom Župe Isusa Učitelja u Rimu, a domaći župnik don Željko Kovačević bio je na raspolaganju vjernicima za sakrament pomirenja.

Predslavitelj je u propovijedi pojasnio da sva liturgijska čitanja u tjednu vraćaju na nedjeljno evanđelje i pokazuju njegovu glavnu misao, jer Gospodin želi usmjeriti na euharistiju i njezino značenje u vjerničkom životu. U svakog vjernika postoji kušnja da misu i molitvu doživi rutinski, kao ono što mora odraditi pa to ponekad zaista i odradi, a da uopće ne razmišlja što to znači i što time želi postići. Da svaka molitva ima duboki smisao, propovjednik je oslikao pričom o mladiću koji je danima izgovarao molitve, ali ništa nije ostajalo u njegovoj nutrini. »Mladić se pitao ima li smisla svaki dan moliti i slaviti misu, svaki put iznova, ako se ništa u srcu ne događa, ako ništa ne ostaje nego sve poput vode oteče. Stoga odluči prestati moliti. Čuo je i za nekog mudrog starca i otiđe k njemu potražiti savjet. Iznese mu svoju poteškoću, a starac mu pokaza na staro sito koje je ležalo u blatu nedaleko do njega i kaza: ‘Uzmi ovo sito, idi na rijeku i donesi mi vode.’ I mladić ode do rijeke, zagrabi vodu i dođe pred starca zdvojan: ‘Pa ništa ne ostaje, ne mogu donijeti vode.’ Starac ga opet posla i tako nekoliko puta. Kad je mladiću već dozlogrdilo upita starca: ‘Što me činiš glupim, pa ne mogu ti u ovom situ donijeti vode! Kako očekuješ da ti u situ donesem vodu?’ Starac mu odgovori: ‘Vidiš, tvoja zadaća da doneseš vode nije ostvariva, ali ovo sito kojim si grabio vodu bilo je prljavo, jer je ležalo u blatu. Svaki put kad si grabio vodu, ono se čistilo.’

Tako je i s našom molitvom i našim misnim slavljima. Možda nam se čini da to nema učinka u našem životu, da u nama ništa ne ostaje, ali sve to malo po malo čisti i izgrađuje naš odnos prema Bogu. Pozvani smo strpljivo moliti, da poput blaženice rastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ona je u euharistiji i euharistijskom klanjanju Bogu donosila molbe i zahvale, hvalila ga je za svu njegovu providnost kojom se skrbio za sve njezine potrebe, za siromahe i sve one koji su joj se obraćali u svojoj nevolji. Pred Boga je dolazila i sa svim svojim poteškoćama, pitanjima, nejasnoćama. Time nas poučava da i mi znamo od Boga tražiti pomoć. Često je naša molitva monolog – samo govorimo Bogu, a ne znamo i slušati njegov odgovor. Zašutimo pred Bogom u molitvi, tome nas poučava euharistijsko klanjanje. Tu primamo Božja nadahnuća, a on nam želi podariti svoje milosrđe da ne bježimo od izazova, nego da se s njima uhvatimo u koštac i tako ohrabrimo za sve ono na što nas on poziva – upravo onako kako je to činila naša blaženica. Dopustila je Bogu da mijenja njezin život i da je vodi! Neka i nama euharistija bude poticaj za mijenjanje našega života«.

Nakon misnoga slavlja u svetištu je uslijedilo euharistijsko klanjanje do ponoći, a sudjelovali su veliki župni zbor, članice Trećega reda sv. Franje, skupina molitelja »Bl. Marija Propetoga« i Schönstattski pokret, bratimi Svih svetih i sv. Vincence, mladi i neokatekumeni.