Osnovne odlike Večernje

Kateheza br. 1. – Uvod u liturgiju Večernje
Uvodno biblijsko čitanje: Lk 1,46-50
“Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu,
mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji
zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje”.

1. Kako je “svaki dan našeg hodočašća na zemlji uvijek novi dar” Božje ljubavi (Predslovlje nedjelje, VI), Crkva je uvijek osjećala potrebu da se veličanju Boga posvete određeni trenuci ljudskog života. Tako svitanje novog dana i zalazak sunca, tipični trenuci religioznosti u svakom narodu, koji su već bili posvećivani u biblijskoj tradiciji jutarnjim prinosom i večernjom žrtvom paljenicom (usp. Izl 29,38-39) i tamjanom (usp. Izl 30,6-8), predstavljaju za kršćane, već od prvih stoljeća, dva osobita molitvena trenutka.
Izlazak sunca i njegov zalazak nisu anonimni trenuci dana. Oni imaju svojstvenu fizionomiju: radosna ljepota svanuća i pobjednički sjaj zalaska sunca označavaju ritmove svemira, koji duboko zahvaćaju čovjekov život. Osim toga, otajstvo spasenja, koje se ostvaruje u povijesti, ima svoje trenutke koji su vezani uz različite vremenske periode. Zato se, zajedno sa slavljem Jutarnje na početku dana, u Crkvi ustalilo i slavlje Večernje s nadolaskom večeri. I jedan i drugi molitveni čas posjeduju vlastitu težinu spomena koja doziva u pamet dva temeljna vidika pashalnog misterija: “Navečer je Gospodin na križu, ujutro je uskrsli… Navečer kazujem o mukama koje je On podnio u smrti; ujutro naviještam život njega koji je uskrsnuo” (Sveti Augustin, Tumačenje psalama, XXVI, Rim 1971., str. 109).
Upravo zato jer su vezani uz spomen Kristove smrti i uskrsnuća, dva molitvena časa Jutarnje i Večernje sačinjavaju, “prema časnoj predaji cijele Crkve, dvostruki stožer svakodnevne službe” (konstitucija Sacrosanctum Concilium, 98).

2. U starini, nakon zalaska sunca, paljenje uljane svjetiljke unosilo je u domove osjećaj radosti i zajedništva. I kršćanska zajednica, paljenjem svjetiljke po dolasku večeri, zahvalne duše zazivala je dar duhovnoga svjetla. Postojao je takozvani “lucernar” (ili lucernarij), odnosno obredno paljenje svjetla, čiji plamen simbolizira Krista, “Sunca koje ne pozna zalaza”.
Kada padne noć kršćani znaju da Bog sjajem svoje prisutnosti i svjetlom svoga nauka rasvjetljuje također mrklu tamu. U vezi s tim treba podsjetiti na vrlo drevni lucernarski himan “Fôs hilarón”, prihvaćen u bizantskoj armenskoj i etiopskoj liturgiji: “Radosno svjetlo svete slave Oca, besmrtni, nebeski, sveti, blaženi Isuse Kriste! Na završetku ovoga dana, dok se pali večernje svjetlo, uzdižemo hvalu Ocu, Sinu i Duhu Svetom, Bogu. Dostojno je pjevati tebi u svakom dobu glasovima skladnim, Božji Sine, ti koji nam daješ život: zato svemir proglašava tvoju slavu”. I na Zapadu su stvoreni mnogi himni kojima se slavi Krista kao svjetlo.
Crpeći nadahnuće iz simbolike svjetla, molitva Večernje se razvila kao večernja žrtva hvale i zahvalnosti za dar prirodnoga i duhovnog svjetla kao i za sve ostale darova stvaranja i otkupljenja. Sveti Ciprijan piše: “Čim sunce zađe i zamre dan nužno je ponovno moliti. Naime, budući da je Krist pravo sunce, zalaskom sunca i dana ovog svijeta, mi molimo i tražimo da iznova na nas dođe svjetlo i zazivamo dolazak Krista koji će nam donijeti milost vječnog svjetla” (De oratione dominica, 35: PL 4,560).

3. Večer je pogodno vrijeme da se pred Bogom, u molitvi, promotri protekli dan. To je trenutak “za zahvaljivanje na onomu što nam je darovano ili što smo učinili čestito” (sveti Bazilije, Regulae fusius tractatae, Resp. 37,3: PG 3,1015). To je također vrijeme u kojem se mora tražiti oproštenje za ono što smo učinili zla, moleći od božanskog milosrđa da se Krist vrati i ponovno zasvijetli u našim srcima.
Ipak, dolazak večeri evocira također “mysterim noctis”. Noć se doživljava kao prigoda za česte napasti, naročito slabost, za popuštanje navalama Zloga. Svojim zamkama, noć uzdiže do simbola sva zla od kojih nas je Krist došao osloboditi. S druge strane, svakim nadolaskom večeri, po molitvi postajemo dionici pashalnog otajstva, u kojem će “noć biti rasvijetljena kao dan” (Vazmeni hvalospjev, [Exsultet]). Molitva tako daje da procvjeta nada u prijelaz iz prolaznog dana u dies perennis, iz slabašnog svjetla uljanice u lux perpetua, iz budnog iščekivanja zore u susret s Kraljem vječne slave.

4. Za čovjeka iz starine, još više nego za nas, stalna izmjena noći i dana uređivala je život, potičući razmišljanje na velike životne probleme. Suvremeni napredak dijelom je promijenio odnos između ljudskog života i vremena u svemiru. Ali žustri ritam ljudskih aktivnosti nije u potpunosti današnje ljude oslobodio ritmova sunčeva ciklusa.
Stoga dva stožera dnevne molitve čuvaju svu svoju vrijednost, budući da su vezani uz nepromjenjive pojave i neposredne simbolizme. Jutro i večer predstavljaju uvijek prikladne trenutke da ih se posveti molitvi, bilo pojedinačnoj bilo zajedničkoj. Vezani uz važne trenutke našeg življenja i djelovanja, Jutarnje i Večernje pokazuju se tako kao djelotvorno sredstvo za usmjeravanje našega svakodnevnog hoda i njegovo upravljanje prema Kristu, “svjetlosti svijeta” (Iv 8,12).