Osvrt na elanak o moguaem nasljedniku zagrebaekog nadbiskupa u "Globusu" od 10. svibnja

Osvrt na elanak o moguaem nasljedniku zagrebaekog nadbiskupa u “Globusu” od 10. svibnja

SPLET POLUISTINA, NETOENOSTI I ZABUNA

U zagrebaekom tjedniku “Globus” od 10. svibnja 1996. pojavio se golemi elanak s predmjevanjima i naga?anjima o buduaem zagrebaekom nadbiskupu, nasljedniku sadašnjega nadbiskupa metropolita kardinala Franje Kuhariaa. Elanak je na naslovnici najavljen naslovom “Kardinala Franju Kuhariaa naslijedit ae sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljia ili zagrebaeki teolog dr. Josip Baloban”. U sklopu samoga elanka taj je naslov proširen tvrdnjom da su kardinala Franju Kuhariaa “hercegovaeki franjevci u Zagrebu izbacili iz svoga samostana”.
Premda je odmah oeito da je rijee o primjeru uobieajenog senzacionalizma, oeito je tako?er da tako postavljen elanak u visokotiražnom tjedniku može izazvati stanovite zabune, uznemirenja i nedoumice. Novinar se potrudio naeiniti izazovnu mješavinu starijih i novijih glasina koje o tome pitanju kruže u crkvenim i drugim krugovima, istaknuti kao kljuene podatke nekoliko navodno novijih doga?aja koje javnost ne može provjeriti. Nije eudo što je u takvu naeinu pisanja i kompiliranja došlo do vrlo uoeljivih teoloških i eklezioloških netoenosti, koje upuaenom eitatelju razotkrivaju vrlo manjkavu informiranost i nepouzdanost elanka u cjelini. Prvi dojam koji takav elanak izaziva u crkvenoj sredini zapravo je nelagodno eu?enje. Netko bi mogao reai da se pisac kreae po vrlo osjetljivom podrueju unutarcrkvenih odnosa “kao slon u staklarnici”. Bez obzira na autorove namjere i tako?er nezavisno od uobieajenih kriterija novinarske prakse u takvom tisku, takvo pisanje samo po sebi ima štetne posljedice na crkvenom podrueju, kao što bi ih imala svaka bezobzirnost (i kad bi bila objektivna) u postupcima koji po svojoj naravi traže osjetljivu diskreciju.
Nezamislivo je i uvredljivo i za hercegovaeke franjevce i za kardinala Kuhariaa da bi ga oni, kako stoji u unutrašnjem naslovu, “izbacili iz svoga samostana”. Ako je, pak, oeito da ta tako istaknuta tvrdnja nije toena, kako vjerovati ostalim tvrdnjama u elanku?
Tvrdnja da je nadbiskup koadjutor “titula koju sveaenik dobija prije preuzimanja nadbiskupske dužnosti” u crkvenom je pravu sasvim besmislena. Još je besmislenije govoriti o “zare?ivanju zagrebaekog nadbiskupa koadjutora”, jer takvo re?enje uopae ne postoji. Rijee je o imenovanju koje mora doai od Sv. Stolice, a ne o zare?ivanju, tj. primanju punine sakramenta sv. reda.
Tako?er nije toeno da “svi nadbiskupi i biskupi Katolieke Crkve moraju s navršenih 75 godina u mirovinu”, nego samo sadašnji crkveni zakon od njih traži da papi ponude svoje umirovljenje, što papa može, a ne mora prihvatiti.
Naga?anja oko imenovanja odnosno neimenovanja mons. Vladimira Stankoviaa za zagrebaekog nadbiskupa, njegovih odnosa s davno preminulim kardinalom Šeperom kojemu je bio dragocjeni i vjerni suradnik, te s hrvatskom politiekom emigracijom, nekadašnjim jugoslavenskim i sadašnjim hrvatskim vlastima, temelje se na nizu dijelom iskrivljenih, a dijelom netoenih i u cjelini nevjerodostojnih podataka.
Kombinacije s navodnom moguanošau ili eak poželjnošau da nadbiskupa Kuhariaa na zagrebaekoj nadbiskupskoj stolici naslijedi kardinal Vinko Puljia, ostaju na razini domišljanja.
O dr. Josipu Balobanu u elanku se iznosi sasvim netoean podatak da je isusovac, a zatim ga se tako?er netoeno naziva visokim crkvenim dostojanstvenikom, premda nema nikakovog položaja u crkvenoj upravi nego je sveaenik i profesor teologije.
Tvrdnja da je dr. Stjepan Kožul “moralni desniear” sasvim je bez sadržaja ili barem nerazumljiva. Ako je rijee o dosljednosti u iznošenju katoliekog audorednog nauka, onda to nije ni ljeviearstvo ni desniearstvo, nego vjernost Objavi i Ueiteljstvu. Nema, pak, nieeg neobienog u tome da se svaki kardinalov suradnik, ako dolazi bez poziva, mora najaviti.
Kad se vea piše o navodno poznatim kandidatima, trebalo bi znati i kako se zovu, jer dr. Breljak naprosto ne postoji. Novinar možda misli na profesora crkvenoga prava dr. Matiju Berljaka.
Tko išta zna o uobieajenim odnosima crkvenih i državnih vlasti naprosto ne može povjerovati da bi zbog ikojega elanka u “Glasu Koncila” ili u bilo kojoj crkvenoj tiskovini, Predsjednik Republike pozivao sebi na red jednoga od katoliekih biskupa i onda na njega eak vikao. Kad se i ako se pojave takvi problemi, rješavaju se na mnogo nižim hijerarhijskim razinama.
Nije nam poznat slueaj da se je kardinal Franjo Kuharia u svojim nastupima ikad, a, kamoli više puta “oštro sukobljavao s dr. Tu?manom”, niti se iz einjenice što još nisu potpisani svi namjeravani ugovori izme?u Republike Hrvatske i Sv. Stolice može zakljueiti da “predsjednik Tu?man pokušava uspostaviti nadzor nad Katoliekom Crkvom u Hrvata”. Poznato je da vodstva drugih vjerskih zajednica imaju svoja mišljenja o razgovorima Komisije HBK za odnose s državom i Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama, ali to u ovom kontekstu nema nikakva znaeenja. Kad je, pak, rijee o šibenskom biskupu i podpredsjedniku HBK dr. Sreaku Badurini, on sam u tim pitanjima ne donosi nikakve odluke te je deplasiran svaki govor o njegovu zbližavanju ili kritienosti prema državnim djelatnicima. U cijelom je, pak, svijetu poznato da svaka vlast, kao i svaka politieka stranka, želi sebi u korist usmjeriti utjecaj što ga Crkva ima u javnosti, a da Katolieka Crkva naeelno nastoji da ne bude politeki zloupotrebljena.
Sasvim su proizvoljne i neutemeljene tvrdnje da predsjednik Tu?man “nudi Crkvi povrat najvrednijeg dijela imovine, poput famoznoga ‘Malog Vatikana’ u Zagrebu” te razlieite privilegije i zadovoljavanje crkvenih zahtjeva u zakonodavstvu i javnom životu. Nikad se nije eulo da bi se Predsjednik izravno bavio tim pitanjima.
Buduai da zagrebaeki nadbiskup nikako nije nadležan za pitanja koja se tieu Me?ugorja i hercegovaeke franjevaeke provincije, izme?u njega i tih franjevaca ne može biti nikakvoga ni materijalnog, ni politiekog, ni crkveno-pravnog sukoba. Njihov, pak, samostan sa crkvom koji je nedavno otvoren u Zagrebu, podliježe redovitim propisima crkvenog prava za takve slueajeve, a Kardinal je sam predvodio sveeanost otvaranja te crkve.
Što se, pak, tiee politiekog usmjerenja ili eak stranaeke sklonosti u redovima hrvatskoga katoliekog sveaenstva, o tome ne postoje nikakva istraživanja ni odgovarajuai podaci, te nije pravo podmetati veaini toga sveaenstva ovakvo ili onakvo, eak “oportunistieko”, stranaeko opredjeljenje. (R)

Prema izvješau biltena Kathpress od 25. travnja 1996.

PROSVJEDNI MARŠ ZA UBIJENE “BEZZEMLJAŠE” U BRAZILU
Katolieka Crkva i oporbene stranke neprestano upozoravali na moguanost izbijanja teških sukoba
Miljuni Brazilaca, zgroženi bezobzirnim pokoljem koji se dogodio 17. travnja u brazilskoj saveznoj državi Para, izašli su na ulice grada u prosvjednom maršu, noseai transparente i izvikujuai parole, u kojima se kao glavni krivci za taj pokolj navode predsjednik države Fernando Henrique Cardosa i guverner Pare Almir Gabriel. Brazilski biskupi, koji su upravo bili okupljeni na zasjedanju u Indiatubi, predbacili su Cardosi da se bez obzira na dana obeaanja uopae ne zanima za poljoprivrednu reformu kojom bi se neobra?ivani i neiskorišteni veleposjedi podijelili stotinama tisuaa seljaka bez zemlje. Biskup Augusto Rocha, koji je pri Brazilskoj biskupskoj konferenciji odgovoran za dušobrižništvo tih seljaka, ogoreeno je izjavio da su, umjesto da im se pruži potrebna pomoa, cijele obitelji pobijene, kao da “ljudski život ništa ne vrijedi”.
Vea 16 mjeseci traje proces o podjeli odre?enog zemljišta na jugu Para, eije rješenje oeekuje mnoštvo seljaka bez zemlje, kako bi napokon dobili dio zemlje za vlastitu obradu. Zbog oeitog odugovlaeenja te podjele zemlje kao i zahtjeva za poljoprivrednu reformu, seljaci su se okupili u prosvjednom maršu u mjesto Maraba gdje je središte Nacionalnog instituta za kolonizaciju i poljoprivrednu reformu, te prema glavnom gradu Pare Belemu. Tjedan dana poslije Uskrsa sastalo se 1500 seljaka sa svojim obiteljima u Curionopolisu. Da bi privukli pažnju, zaposjeli su barikadama pokrajinsku cestu i utvrdili logor. Još iste veeeri major Pantoja de Oliviera obeaao im je nabaviti 50 autobusa za put do Marabe, a za uzvrat je zatražio da oslobode cestu. Sljedeaeg dana, umjesto obeaanih autobusa, stiglo je 150 pripadnika vojne policije koji su predvo?eni Olivierom bez upozorenja otvorili vatru na okupljene seljake. Sudska medicina pokazala je da je veaina žrtava ubijena ciljanim hicima iz neposredne blizine. Eetvorica od 19 ubijenih bili su u vodstvu seljaekog pokreta MTS. Ostali su podlegli mueenju nakon uhiaenja, što dokazuju vrste povreda. Suprotno zakonskim propisima, prema kojima vojna policija smije u takvim slueajevima intervenirati samo palicama, vojni policajci koji su sudjelovali u akciji upotrijebili su mašinske pištolje, a na uniformama nisu nosili ni obavezne znaeke s imenima.
Predsjednik države Cardosa i guverner Gabriel bili su dobro obaviješteni o napetosti u zemlji, buduai da su Katolieka Crkva i oporbene stranke neprestano upozoravali na moguanost izbijanja teških sukoba. A prema nekim podacima, intervenciju zloglasne vojne policije dogovorio je Gabriel s veleposjednicima, tjedan dana prije pokolja. U javnosti te najveae i gospodarski najjaee latinskoamerieke zemlje ponovno se žustro raspravlja o ljudskim pravima i socijalnoj politici Henriquea Cardose. (NG)