Otvorena Jubilarna godina u Gospićko-senjskoj biskupiji
Foto: Gospićko-senjska biskupija // Otvaranje Jubilarne godine u Gospiću
Gospić (IKA)
Gospićko-senjski biskup Marko Medo otvorio je u nedjelju 29. prosinca, na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, Jubilarnu godinu u gospićkoj katedrali Navještenja Bl. Dj. Marije.
Biskup, svećenici, poslužitelji, žene u narodnim nošnjama, članovi povijesne postrojbe Lička pukovnija i vjernici okupili su se kod crkve sv. Ivana Nepomuka odakle su, u procesiji za Gospodinovim križem, uputili se u ophod prema katedrali. Tijekom euharistijskoga slavlja poseban znak svečanoga otvaranja Jubilejske godine naglašen je kroz hodočašće cijele biskupijske Crkve, koja u procesiji ide za križem, i svečani ulazak u katedralu, gdje pastir mjesne Crkve vrši svoju službu naučavanja, predvodi slavljenje božanskih otajstava i liturgiju hvale i prošnje te vodi crkvenu zajednicu.
Suslavili su tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, gospićki župnik o. Anto Knežević i udbinski dekan i župnik preč. Josip Šimatović. Posluživali su bogoslovi Marko Butković i Petar Huseinović te ministranti. Pjevanje je predvodio katedralni zbor uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.
Propovijed biskupa Mede prenosimo u cijelosti:
„Draga braćo i sestre, hodočastili smo prema našoj katedrali na blagdan Svete Obitelji i otvorili Jubilejsku godinu za našu Gospićko-senjsku biskupiju, koju prihvaćamo kao Božji dar. Ona je znak puta nade hodočasničkog naroda koji hodi iza Kristova križa, kao što smo to danas i učinili u procesiji. “U svijetu u kojem su napredovanje i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnoga i vjernoga Boga“. To je put Božje svete obitelji koja, u sadašnjosti Crkve, hodi prema nebeskomu Jeruzalemu. I upravo danas na blagdan Svete Obitelji otvorili smo Jubilejsku godinu, godinu nade i intenzivnijeg življenja naše vjere, kao da nam Crkva želi skrenuti pažnju na jednu bitnu činjenicu, stvarnost – a to je obitelj.
Obitelj je temelj Crkve i društva. Urušavanjem obitelji, urušava se Crkva i društvo. Zato je katolička Crkva zadnjih godina, a ponekad se čini ostala osamljena u obrani obitelji. A ipak, obitelj je dobro koje pripada cijelom čovječanstvu. Od samih početaka povijesti, obitelj je uvijek bila kolijevka iz koje izrasta život zahvaljujući ocu i majci koji su ujedinjeni trajnom ljubavlju.
Uostalom, i oni koji ne vjeruju moraju priznati da je u Knjizi Života jasno zapisano da ljudski život mora nastati od oca i majke. Ljudska stanica, naime, sadrži 46 kromosoma, 23 koji dolaze od majke i 23 koji dolaze od oca. To je neosporna i nepromjenjiva činjenica.
Dakle, tko želi poremetiti Knjigu Života, pod utjecajem je zablude poremećenog shvaćanja. To je vrlo opasna oholost, s posljedicama koje su nezamislive.
Međutim, moramo priznati da, ako još uvijek možemo koristiti naziv suprug i supruga, a ne fluidne izraze poput partner i partnerica, trebamo zahvaliti Katoličkoj Crkvi.
I ako još uvijek možemo koristiti prekrasne nazive otac i majka, a ne zamagljene izraze poput roditelj 1 i roditelj 2, trebamo zahvaliti Katoličkoj Crkvi. Danas je, naime, na djelu đavolski plan koji želi promijeniti temeljnu strukturu čovječanstva, umišljajući da može zamijeniti Boga i znati više od Njega. A dramatične posljedice već su vidljive.
Filozof Martin Heidegger je izjavio: “Nijedno doba manje nije znalo od našega što je čovjek .” Danas, naime, više ne znamo tko smo, potpuno smo izgubljeni. Pa čemu služi odlazak na Mjesec, ako ne znamo mudro živjeti na Zemlji?
Kako bi shvatili nezamjenjivu važnost obitelji, jedan talijanski kardinal ispričao je događaj koji ga je duboko dirnuo. Donosi kako je, prije desetak godina, slavio Svetu Misu na stadionu pred više od 50.000 ljudi. Govorio je o obitelji i odlučujućoj ulozi obitelji u životima Ivana XXIII., Ivana Pavla II. i Majke Terezije iz Kalkute. Svoj govor završio je citirajući riječi Massima d’Azeglia: ’Svi smo napravljeni od tkanine na kojoj prve nabore, one koje dobijemo u obitelji, nosimo zauvijek’.
Nekoliko tjedana nakon Mise dobio je pismo od mladića koji je sudjelovao na slavlju. Zamolio ga za susret i ispričao mu svoju potresnu priču: ’Kada sam imao dvije godine, a moj brat sedam, majka nas je napustila da bi otišla s drugim muškarcem. Nedugo nakon toga napustio nas je i otac, otišavši s drugom ženom. Djed, otac mog oca, nije mogao podnijeti bol i počinio je samoubojstvo. Odrasli smo uz baku s očeve strane. Kada sam imao 15 godina, a moj brat 20, nakon brojnih pokušaja uspjeli smo saznati gdje živi naša majka. Otišli smo k njoj i s velikom strepnjom pozvonili na vrata. Otvorila je vrata. Nismo je poznavali, ali smo ipak osjetili duboku uzbuđenost. Rekli smo joj: ‘Mama, mi smo tvoji sinovi. Želimo te upoznati i zagrliti.’
Majka je bila vrlo iznenađena. Nije nam pružila ni ruku, nego je rekla: ‘Već sam vas izbrisala iz svog sjećanja. Idite svom ocu.’ Otišli smo utučeni. Nakon toga odlučili smo zajedno počiniti samoubojstvo. No, Božje milosrđe dovelo nas je do jedne predivne obitelji koja je bila aktivna u jednoj kršćanskoj zajednici. Kada su čuli našu priču, primili su nas u svoju kuću i zavoljeli kao vlastitu djecu. Sada smo ovdje, našli svoj mir i molimo za našu majku, koja nije bila majka, i za našeg oca, koji nije bio otac.
Danas obojica imamo svoje obitelji, stavili smo Isusa u središte naših života i sretni smo’.
Jedna obitelj koja nije bila njihova vlastita obitelj spasila ih je od očaja. Ovo je priča koja nas tjera na duboko razmišljanje. Obitelj ih je spasila.
U ovom trenutku želim istaknuti da su sveci, koji su istinski uzori života, svi bili ukorijenjeni u primjerima koje su primili u svojoj obitelji.
Sveti Ivan Bosco ostao je vrlo rano bez oca, ali je imao izvanrednu majku koja je podnijela bol zbog gubitka muža i pripremila sina za veliku misiju. Sveti Ivan Bosco neprestano je ponavljao: ’Nakon Boga, sve dugujem Gospi i svojoj majci’. Ali koliko djece danas može ponoviti te riječi?
Sveta Terezija od Djeteta Isusa napisala je: ’Rođena sam u svetoj zemlji’. Ta sveta zemlja bili su njezini roditelji.
Sveti Pio X., kada ga je papa Lav XIII. imenovao kardinalom, odlučio je posjetiti svoju majku, staricu koja je bila bolesna. Poljubio je njezin prsten i rekao: ’Mama, ja ne bih nosio biskupski prsten da ti prije toga nisi dostojanstveno i vjerno nosila svoj zaručnički prsten’.
Sveti Ivan XXIII., izjavio je: ’Bili smo vrlo siromašni, ali je zato moja obitelj bila puna Boga’.
Sveti Ivan Pavao II., među najljepšim trenucima svog života, prisjećao se noći kada je otkrio svog oca kako kleči u molitvi pored kreveta. Kao papa, izjavio je: ’Molitva moga oca bila je i ostala za mene izvor snage i povjerenja’.
A Majka Terezija iz Kalkute jednom je izjavila: ’Nikada ne bi bilo Majke Terezije iz Kalkute bez primjera mojih roditelja’.
Draga braćo i sestre, danas na blagdan Svete obitelji i početak Svete godine za našu Gospićko-senjsku biskupiju, nameće nam se pitanje i poziv da razmislimo koliko je važna obitelj.
Evo, dakle, želje i poziva koje vam predajem: budite prekrasne i svete obitelji. U ovoj svetoj godini vratimo zajedničku molitvu krunice u naše obitelji i sakramentalni život. Na taj način bit ćete svjetiljke koje osvjetljavaju živote vaše djece i pokazuju im pravi put u životu. Vaša će vas djeca zauvijek blagoslivljati“ završio je svoju propovijed biskup Medo.
Na svršetku misnog slavlja biskup je vjernike pozvao da budu hodočasnici nade te naglasio kako uz gospićku katedralu Navještenja Bl. Dj. Marije u Gospićko-senjskoj biskupiju još su proglašene četiri Jubilarne crkve u kojima je moguće dobiti potpuni oprost (konkatedrala u Senju i svetišta u Krasnu, Oštarijama i Udbini).