Ovaj, ovog ljeta, jednodnevni stručni skup organiziraju Nacionalni katehetski ured HBK i Agencija za odgoj i obrazovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Broj sudionika ove godine ograničen je, a rad Škole prilagođen je mjerama zaštite od širenja koronavirusa. Zbog toga nakon četiri predavanja nisu predviđene radionice, već izlaganje o tri dobra primjera iz prakse nastala u proteklim mjesecima novih okolnosti nastave i vjeroučiteljskog rada.

Pozdravljajući sve goste i sudionike mons. dr. Ivica Pažin, predstojnik NKU-a HBK, primijetio je kako početkom Škole dominira riječ tišina. „Tišina je prostor za stvaranje distance od svega onoga naviknutoga u svakodnevnici. Tišina je za nas kršćane prostor povlačenja u sebe tražeći one putove do srca Evanđelja kojega želimo iz dana u dan iznova pronalaziti. No, tišina je i znak da riječi koje izgovaramo, a koje prelamaju tu tišinu, trebaju u životu svakoga od nas biti odvagnute, jer svaka riječ ima svoju težinu”, istaknuo je predstojnik Pažin želeći da ova Katehetska ljetna škola svojom temom bude „prelamanje one tišine koja je zavladala u našem vjeroučiteljskom pozivu sukladno okolnostima u kojima se nalazimo u ovih nekoliko posljednjih mjeseci.”

Budući da se Katehetska ljetna škola održava u dvorani „Vijenac” NPI-a na Kaptolu, a njegov novi ravnatelj je dr. sc. Jakov Rađa, ujedno i povjerenik za duhovna zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, sve je sudionike vlč. Rađa pozdravio i podsjetio na mlade s kojima se kao svećenik često susreće. Primijetio je određene „antropološke mutacije, mladi su sve osjetljiviji i kada ih promatramo u njihovu sazrijevanju i borbama vidimo koliko im je pomoći potrebno da se snađu u orijentaciji, u tome da se snađu u današnjem svijetu”. Zato temu Škole smatra iznimno korisnom za vjeroučitelje koji prenose vjeru mladima, ali i za sve one koji se žele upoznati s načinom kako mladima komunicirati vjeru.

Katehetskoj ljetnoj školi na početku se pridružila i ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja RH prof. dr. sc. Dubravka Brezak Stamać. „Svi zajedno osjećamo teret novonastale situacije. U tom duhu vi ste nastojali napraviti jedan ovakav skup, rekla bih, dosta hrabro, a i ovogodišnja tema će biti odgovor na ‘novonormalno’”, ohrabrila je sudionike nova ravnateljica Agencije i izrazila želju nastavka suradničkog odnosa Agencije i NKU-a HBK u organizaciji ovakvih Škola.

Sudionicima Škole obratio se predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić. Podsjetio je da je Katehetska škola mjesto otkrivanja nove ljepote starog vjeroučiteljskog poziva i primijetio da je ovogodišnja tema dobro odabrana, jer „ima li nešto potrebnije i neka važnija tema od ovogodišnje i ima li boljega trenutka od ovoga za promišljanje o ranjivosti u vjeroučiteljskom pozivu?” Uvodno je podsjetio na jedno istraživanje znanstvenika (Global Footprint Network) prema kojem je 22. kolovoza čovječanstvo potrošilo zalihe prirode za ovu godinu, te ostatak dana u 2020. živimo „na kredit”, na račun dobrote prirode i svijeta u kojem se nalazimo. Ovo nam govori kako načinom života stvaramo nesklad između zemlje i nas, ranjavamo zemlju čiji smo kapacitet za ovu godinu već iskoristili. I ta, ali i druge ranjivosti – pojedinca, čovječanstva, prirode, Crkve – tema su ove Katehetske škole.

Nadbiskup Hranić također je istaknuo da je „stvarnost koronavirusa nepobitni znak naše ograničenosti i ranjivosti, i takva je stvarnost je bila poticaj za razmišljanje o temi ove Katehetske škole. Ali u toj ranjivosti, ili zbog takve ranjivosti, do izražaja dolazi hrabrost. Naime, samo hrabar čovjek vidi, razumije i priznat će da je ranjiv.” Ukazao je na središnji znak naše vjere – križ – koji predstavlja portret duboke ranjivosti nas ljudi i Isusa koji je bio ranjen na smrt. No, Isus je i uskrsnuo, a Uskrsli na sebi nosi tragove rana, ali više nije ranjiv. Tom slikom mons. Hranić ohrabrio je vjeroučitelje, diveći se njihovoj hrabrosti, hrabrosti koja traži jasnoću ranjivosti, koja se želi suočiti s osobnom, ali i s ranjivošću čovječanstva. „A kad Crkva, premda ranjiva, računa na vašu hrabrost, na vaše svakodnevno pastoralno obraćenje koje je temelj uvijek novom žaru naviještanja i svjedočanstva živoga Isusa Krista, tada i svi mi možemo mirno kročiti u novu normalnost koja je pred nama.” Na kraju je zaključio: „Ne bojmo se vlastite ranjivosti i slabosti, imajmo hrabrosti suočavati se s time, jer to nam daje snagu, temelj je pastoralnog i svakog drugog obraćenja, temelj za našu još veću hrabrost.”

Uvodni okvir teme predstavila je prof. dr. sc. Ana s. Thea Filipović, voditeljica programsko-organizacijskog odbora. Govorila je o četiri ranjivosti o kojima će opširnije izlagati predavači škole: ranjivost vjeroučitelja (doc. dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski), ranjivost Crkve (doc. dr. sc. Josip Bošnjaković), ranjivost čovječanstva (doc. dr. sc. Katica Knezović) i ranjivost zemlje (dr. sc. Đurica Pardon). „Svi mi u svoju profesiju unosimo cijelu svoju osobu te kao nastavnici poučavamo svime što jesmo. To uključuje i vlastite rane i način na koji se s njima nosimo, ranjivost unutar naše vlastite biografije, emocionalnu dimenziju odgojno-obrazovnih odnosa, propitivanje vlastitog sustava vrijednosti i način nošenja sa stresom. Dobro je povremeno se propitati: tko sam ja, koji su moji duboki korijeni”, istaknula je prof. Filipović i dodala kako se vjeroučitelji, osim s osobnom ranjivošću susreću i s profesionalnom: „Pripadnost dvama sustavima – školi i Crkvi, susret s ranjivošću učenika, roditelja, kolega, sustava… Doticaj s ranjivošću u nastavničkom pozivu uvijek uključuje etička pitanja: koliko pošteno se odnosim prema nutrini i ranjivosti drugoga, osobito prema ranjivosti meni povjerenih maloljetnih i mladih osoba?”

Ukazala je i na važnost predavanja o ranjivosti Crkve: „Današnje postmoderno osvješćivanje o mehanizmima moći koji su utkani u društvene sustave, koji su oblikovali i oblikuju interpretacije povijesti i sadašnjosti, koji određuju kulturni kapital koji se obrazovanjem prenosi, sve više senzibilizira i teologiju i Crkvu, potičući je otkrivati i prepoznavati vlastitu grešnost koja je duboko utkana i u njezine strukture.” Budući da se vjeroučitelji i vjeronauk dotiču i pitanja ranjivosti čovječanstva, s. Thea Filipović  izdvojila je i predavanje o toj temi koje je odgovor i na poticaje pape Franje u ovoj pandemiji koronavirusa: „Pandemija COVID-19 iznijela je na vidjelo važnost zdravlja kao općeg dobra i ljudskosti kao naše zajedničke sudbine. Nitko se ne može sačuvati i spasiti sam. Osviještenost o zajedničkoj sudbini izazov je na solidarnost i pravednost. Potrebno je pripremati budućnost za sve, ne stavljajući u prvi plan samo neke i ne škartirajući nikoga. Zato je potreban novi početak, a ne povratak na staro.

Nužno je promijeniti paradigmu mišljenja, obrnuti perspektivnu promatranja, okrenuti se od zapadnocentričnosti i eurocentričnosti, staviti u središte one koji su na rubu i pitati se za uzroke njihova stanja koji se i nas tiču. Danas se odlučuje hoćemo li iz krize izaći bolji i graditi bolji, pravedniji svijet, ili ćemo iz nje izaći gori.” I Zemlja je ranjiva, istaknula je prof. Filipović, te je kao razlog za izbor ove teme jednog od četiriju predavanja navela podsjetnik kako mi nismo vlasnici Zemlje, već njezini poslužitelji: „Kao poslužitelji, a ne vlasnici zemlje, instrumenti smo Božji i odgovorni za to kako upravljamo zemljom kao našim zajedničkim domom – je li to na dobro svih ljudi i svih stvorenja i za to u kakvom ćemo stanju ostaviti naš planet budućim naraštajima.”