U slučaju svoje ostavke, Franjo ne bi bio papa emeritus, nego „jednostavno rimski biskup emeritus“, koji bi živio u Santa Maria Maggiore „kako bi se vratio biti ispovjednik i donositi pričest bolesnicima“. Sam Papa je taj koji pojašnjava mogući scenarij u slučaju svojeg odricanja od službe koje je, međutim, ističe, „daleka hipoteza“ jer ne postoje „tako ozbiljni razlozi“ koji bi upućivali na tu mogućnost. Još nikad je nije uzimao u obzir, „unatoč trenucima poteškoća.“ Jedan je to od istaknutih odlomaka autobiografske knjige pape Franje pod naslovom „Život. Moja povijest u Povijesti“, koja je napisana s Fabiom Marcheseom Ragonom, Mediasetovim dopisnikom iz Vatikana, koju će HarperCollins objaviti 19. ožujka u Americi i Europi.

Novine „Corriere della Sera“ dale su u četvrtak 14. ožujka pregled nekih dijelova. Ne postoje „uvjeti za odstupanje“, osim ako se ne pojavi „ozbiljna fizička smetnja“. Tu mogućnost pojašnjava i „pismo o odricanju“ od službe pohranjeno u Državnom tajništvu Svete Stolice koje je Bergoglio potpisao još početkom pontifikata. Ta je mogućnost trenutačno daleka, budući da Papa uživa „u dobrom zdravlju i, ako Bog da, ima još mnogo projekata koje treba provesti“.

Više od 300 stranica prati sve aspekte Franjinog života: od njegovog odnosa s obitelji, posebno s bakom i djedom, njihove emigracije u Argentinu 1929., njegovog „malog lutanja“ tijekom razdoblja sjemeništa, do Drugog svjetskog rata s dramatičnim atomskim epilogom. „Korištenje atomske energije u ratne svrhe zločin je protiv čovjeka, protiv njegova dostojanstva i protiv svake mogućnosti budućnosti u našem zajedničkom domu“, ponovio je još jednom Franjo koji je postavio teško pitanje kako opstati „kao pobornici mira i pravde ako u međuvremenu izrađujemo nova ratna oružja“.

Stranice knjige opisuju i povijest argentinske diktature, Bergogliovih dubokih odnosa s onima koji nisu preživjeli, njegove predanosti pružanju prihvata mladim ljudima u opasnosti tijekom režima generala Jorgea Rafaela Videle, ali i neuspjelog pokušaja spašavanja njegove učiteljice Esther, koja je bila vrlo važna za njegovo obrazovanje. Ono što se dogodilo u Argentini „bio je generacijski genocid“, ponovno je napisao Papa, ne propuštajući se osvrnuti na optužbe iznesene za njega nekoliko puta da je na neki način bio u dosluhu s diktaturom, odbijajući ih dokazima o njegovom protivljenju „tim zločinima“. Franjo je pisao o Esther, ženi „komunistkinji od onih pravih“, ateistici „ali punoj poštovanja“, koja „unatoč tome što je imala svoje ideje, nikada nije napadala vjeru. I ona me naučila puno o politici.“ Sjećanje je to koje Papi daje priliku još jednom ponoviti da „govoriti o siromasima ne znači automatski biti komunist“ budući da su „siromasi zastava Evanđelja i u srcu Isusovu“ te da se „u kršćanskim zajednicama međusobno dijelilo vlasništvo: ovo nije komunizam, ovo je kršćanstvo u čistom obliku!“.

Knjiga nastavlja svoje putovanje između mukotrpne obrane ljudskog života, „od začeća do smrti“, gdje je abortus opisan kao „ubojstvo“ koje provode „plaćeni ubojice“, i prakse surogat majčinstva, odnosno „maternice na iznajmljivanje“ što je „neljudski“. Knjiga ne zanemaruje ni nogomet, Bergogliovu strast, koji govori o Maradoni i svom zavjetu „da više nikada neće gledati TV“. Stranice pokrivaju i njegovo razdoblje provedeno u Cordobi, što daje povoda Papinu razmišljanju o pogreškama „počinjenim zbog mog autoritarnog stava, toliko da su me optuživali da sam ultrakonzervativan. Bilo je to razdoblje pročišćenja. Bio sam jako zatvoren u sebe, pomalo depresivan“.

Ostavka Benedikta XVI., konklava koja je uslijedila i njegov izbor za papu, uz izbor imena Franjo, još su jedno poglavlje autobiografije u kojoj je Franjo opisao svoju bol što je vidio kako se lik pape emeritusa „iskorištava“, „u ideološko-političke svrhe od strane beskrupuloznih ljudi“, te za posljedične „polemike“ kojih „ne manjka već deset godina i koje su nam naštetile obojici“.

„Život. Moja povijest u Povijesti“ kroz spomen na pandemiju podsjeća na apele o bogatstvu kultura i različitosti naroda karakterističnih za Europsku uniju, s nadom da će taj apel čuti i mađarski premijer Orban „pa da shvati da uvijek postoji velika potreba za jedinstvom“, kao i Bruxelles „koji kao da želi sve standardizirati, tako da poštuje mađarsku posebnost“.

Franjo se također dotaknuo njemu najdražih tema, poput zaštite stvorenoga upućenog mladima, tražeći od njih da „dižu buku“, jer „vrijeme ističe, nemamo još puno za spašavanje planeta“. Crkva koju Franjo zamišlja je „Crkva majka, koja grli i prihvaća svakoga, čak i one koji osjećaju da su pogriješili i one koje smo mi u prošlosti osuđivali“, misleći i na homoseksualce ili transseksualce „koji traže Gospodina a koji su umjesto toga odbijeni ili potjerani“. Franjo je ponovio svoje da za „blagoslove neredovitih parova“, jer Bog ljubi sve ljude.

I ako homoseksualni brak ostaje nemoguć, isto ne vrijedi za građansko partnerstvo homoseksualnih parova, jer „ispravno je da ti ljudi koji žive dar ljubavi mogu imati zakonsko pokriće kao i svi drugi“. Kao i u drugim trenucima, Franjo je preporučio da se učini da se ljudi koji su u Crkvi često marginalizirani osjećaju kao kod kuće, „osobito oni koji su primili krštenje i u svakom su pogledu dio Božjeg naroda. A tko nije primio krštenje i želi ga primiti, ili tko želi biti kum ili kuma neka bude dobrodošao.“

Papa nije skrivao rane koje su mu nanijeli oni koji vjeruju da on „ruši papinstvo“, a postoje i oni koji „uvijek pokušavaju usporiti reformu, oni koji bi htjeli ostati zaglavljeni u vremenima Pape-kralja“. Ostaje činjenica da je „Vatikan posljednja apsolutna monarhija u Europi te se ovdje često izvode dvorska rezoniranja i manevriranja“, no te se sheme „moraju definitivno napustiti“.