Papa Franjo: Proročki pogled Ivana Pavla I. na rane svijeta

U knjizi su osim Papinih bilješki i razmišljanja, prikupljene i homilije, govori, pisma, razmišljanja na općim audijencijama i nagovori prilikom molitve Angelusa koje je izrekao ili napisao papa Albino Luciani u svoja 34 dana pontifikata, od 26. kolovoza 1978. do 28. rujna 1978. godine.

Franjo

Ivan Pavao I. – Albino Luciani – bio je Rimski biskup 34 dana. S njim je, u tim brzim tjednima njegovoga pontifikata, Gospodin pronašao način da nam pokaže da je jedino blago vjera, jednostavna vjera apostolâ, koju je ponovno predložio Drugi vatikanski koncil. O tome svjedoče i stranice ovog sveska u kojem je sabrano njegovo naučavanje, sve napisane i izrečene intervencije tijekom njegovoga pontifikata s preciznim i potpunim formulacijama. U kratkom vremenu koje je živio kao Petrov nasljednik, papa Ivan Pavao I. ispovijedao je vjeru, nadu i ljubav, od Boga darovane kreposti, posvetivši im svoje kateheze srijedom. A ponavljao nam je da je naklonost siromasima nepogrešivo dio apostolske vjere, kada je – tijekom preuzimanja Rimske katedre u liturgiji slavljenoj u Bazilici Sv. Ivana Lateranskoga – citirao formule i molitve koje je naučio kao dijete kako bi ponovno potvrdio da su ugnjetavanje siromašnih i „uskraćivanje pravednih plaća radnicima“ grijesi koji „vape za osvetom pred licem Božjim“.

I upravo je zbog vjere kršćanskoga naroda, kojemu je pripadao, mogao usmjeriti proročki pogled na rane i zla svijeta, pokazujući koliko je mir, također, u srcu Crkve. O tome svjedoče, primjerice, brojni izrazi iz njegovih javnih intervencija tih dana, preneseni na ovim stranicama, koji su izražavali njegovu podršku mirovnim pregovorima održanim od 5. do 17. rujna 1978. godine, a koji su u Camp Davidu uključivali američkog predsjednika Jimmyja Cartera, egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina. Ili riječi upućene 4. rujna za više od stotinu predstavnika međunarodnih misija, u kojima je izrazio nadu da „Crkva, ponizni glasnik Evanđelja svim narodima na zemlji, može doprinijeti stvaranju klime pravde, bratstva, solidarnosti i nade, bez kojih svijet ne može živjeti“. Tako je papa Luciani ponovio da najžurnija i prva stvar vremena, našeg vremena, nije bila proizvod neke od njegovih misli ili ljubaznih planova, nego jednostavnog hoda u vjeri apostolâ. Bila je to vjera koju je primio na dar u svojoj radničkoj i emigrantskoj obitelji, koja je poznavala životne teškoće da bi kući donijela kruh. Bili su to ljudi koji su hodali zemljom, ne u oblacima. Poniznost je također bila dio ovog dara. Priznavali su sebe malenima ne na silu ili pozirajući, već sa zahvalnošću. Jer se biti ponizan može samo u zahvalnosti za doživljeno neizmjerno Isusovo milosrđe i njegovo oproštenje. I na taj način može postati lako i činiti ono što On traži: „Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29).

Kad je papa Luciani umro, i Óscar Arnulfo Romero – nadbiskup San Salvadora ubijen na oltaru, a danas od Božjeg naroda štovan kao svetac – također je 3. listopada slavio misu u spomen na preminulog Papu. S obzirom na kratkoću svog pontifikata, rekao je Romero, Ivan Pavao I. imao je „tek vremena dati svijetu kratak, ali nabijen odgovor koji Bog daje sadašnjem svijetu“. U tako kratkom vremenu, smrću dvojice papa i s dva papinska izbora, primijetio je nadbiskup mučenik, pozornost svijeta bila je pozvana pogledati „na vrh hijerarhije Katoličke Crkve“, tu hijerarhiju koja je postavljena „na ramena krhkih ljudi“, ali je pozvana biti „kanal kojim se Crkva vodi i upravlja“ i „sakramentalni znak milosti koja se daje ljudima“. To je otajstvo onoga što sveti Ignacije Loyolski naziva „Naša Sveta hijerarhijska Majka Crkva“. U Crkvi hijerarhija nije izolirana i samodostatna cjelina. Ona je u narodu od Boga okupljenom „u službi Kraljevstva i cijeloga svijeta“, kako je naglasio biskup Romero, jer Crkva „nije svrha samoj sebi, a još to manje hijerarhija: hijerarhija je za Crkvu, a Crkva je za svijet“. U toj okolnosti, okolnosti smrti Ivana Pavla I., primijetio je također sveti mučenik, bilo je lako prepoznati da Crkvu ne grade ni Papa ni biskupi: Petrov nasljednik je „stijena trajnosti“ na kojoj se čini jedinstvo Crkve koju sam Krist gradi darom svoje milosti. A ako je vrata pakla i smrti neće nadvladati, to se ne događa zbog Papinih ‘krhkih ramena’, nego zato što Papu „podržava Onaj koji je život vječni, besmrtan, svet, božanski: Isus Krist, naš Gospodin“. I to je tajna koja rasvjetljuje i djelo i učenje Ivana Pavla I.