Tekstovi iz knjige „Nadam se“, koja će 14. siječnja izići u 80 zemalja, objavljeni su u povodu Papina rođendana 17. prosinca.

Papa Franjo pripovijeda o svome djetinjstvu u Buenos Airesu, o učiteljima koje je izdvojio iz „koncentracije ljudstva“ u predgrađima, kao i o povijesnom posjetu Iraku 2021. koji su pratile organizacijske poteškoće i sigurnosne dvojbe. Tada su unaprijed spriječena dva pokušaja atentata, otkriva Papa.

Biografiju, koja je trebala biti objavljena tek nakon njegove smrti, Papa je napisao zajedno s Carlom Mussom. U njoj se nalaze osobna sjećanja i dosad neobjavljene fotografije. Jubilej Svete godine 2025. i „potrebe našega vremena“ motivirale su Papu da dade objaviti knjigu već za života, otkrila je njemačka izdavačka kuća Kösel, koja je vlasnik prava za njemačko izdanje.

„Kad mi netko kaže da sam seoski papa (Papa villero), molim da budem toga dostojan“, piše papa Franjo. Podsjeća na „složeni, multietnički, multireligiozni i multikulturalni mikrokozmos“ Barrio Floresa, četvrti Buenos Airesa u kojemu je proveo djetinjstvo. Ondje su „razlike bile normalne i uvažavali smo jedni druge“, opisuje Papa odnose u skupinama katoličkih, židovskih i muslimanskih prijatelja.

Sjeća se i susreta s prostitutkama, slike „tamnije i napornije strane egzistencije“, koje je u djetinjstvu upoznao u argentinskim predgrađima. Kad je postao biskup, Bergoglio je slavio misu za te žene koje su u međuvremenu promijenile život. „Posvuda sam se prostituirala“, priznala mu je jedna od njih, imenom Porota, „čak i u Sjedinjenim Državama. Zarađivala sam novac, onda sam se zaljubila u jednog starijeg muškarca, bio mi je ljubavnik, a kad je umro promijenila sam život. Sad imam mirovinu. I kupam stare muškarce i žene u staračkim domovima, koji nemaju nikoga tko bi se brinuo o njima. Ne idem često na misu, a sa svojim tijelom svašta sam činila, ali sad se želim skrbiti o tijelima o kojima se nitko ne skrbi“. Franjo opisuje tu ženu kao „suvremenu Magdalenu“. Posljednji put nazvala ga je iz bolnice kratko prije nego što je umrla, kako bi primila bolesničko pomazanje i svetu pričest. „Dobro je otišla kući“, piše Papa, „kao carinici i bludnice koji će ‘preteći u kraljevstvo Božje’ (Mt 21, 31). A jako sam je volio. Ni danas ne zaboravim na obljetnicu njezine smrti moliti za nju“.

Knjiga sadrži i uspomene na zatvorenike koji su izrađivali četke za odjeću, kao i pripovijetku o tome kako je nastalo dugogodišnje prijateljstvo s don Joséom de Paolom, zvanim „padre Pepe“. Toga svećenika, koji djeluje u jednom predgrađu, u vrijeme jedne krize budući je papa podupirao slušanjem i blizinom. Ondje „gdje je država odsutna već četrdeset godina“ i gdje ovisnost o drogama predstavlja „veliki teret, koji umnogostručuje očaj“, upravo ondje, „na tim periferijama, koji za Crkvu uvijek moraju biti novo središte, živi skupina laika i svećenika poput padra Pepea i svaki dan svjedoči Evanđelje, usred odbačenih od gospodarstva koje ubija“.

Teška stvarnost, iz koje jasno proizlazi da vjera, nasuprot onome što drugi kažu, nipošto „nije opijum za narod, umirujuća priča za otuđenje ljudi“, naglašava papa Franjo. Naprotiv, upravo „zahvaljujući vjeri i tome pastoralnom i građanskom angažmanu“, predgrađa su „unatoč nemjerljivim poteškoćama prošla kroz nevjerojatan razvitak“. Kao i vjera, „svaka služba uvijek je susretanje“, piše Papa, ustrajući na tome da možemo „mnogo naučiti od siromašnih“.

Kao i drame predgrađa, papa Franjo sjeća se i drame ratom opustošenog Iraka. Na njegov povijesni posjet od 5. do 8. ožujka 2021., prvi nekog pape toj zemlji, Papu posebice podsjeća „rana u srcu“ koju predstavlja grad Mosul. „Jedan od najstarijih gradova na svijetu, pun povijesti i tradicija, koji je tijekom povijesti doživio smjene različitih civilizacija i bio simbol mirnog suživota različitih kultura u jednoj te istoj zemlji – Arapa, Kurda, Armenaca, Turkmena, kršćana, Sirijaca – pojavio se pred mojim očima kao razvalina, nakon što ga je Islamska država tri godine držala zaposjednutog i učinila ga svojim uporištem“, sjeća se papa Franjo dirljivih trenutaka u Mosulu. Dok ga je prelijetao helikopterom, to mu je područje izgledalo kao „rendgentska slika mržnje, jednog od najučinkovitijih osjećaja našeg vremena“.

Papa se sjeća i teških organizacijskih okolnosti toga putovanja, zahvaljujući pandemiji covida 19 kao i teškim sigurnosnim uvjetima. „Gotovo svi su mi savjetovali da odustanem … ali“, Papa piše da je ipak imao osjećaj da mora otići u zemlju Abrahama, „zajedničkog pretka židova, kršćana i muslimana“.

Podsjeća i da je od britanske tajne službe dobio informacije o dvama bombaškim napadima koji su pripremani za vrijeme njegova boravka u Mosulu. Jedna od atentatora bila je žena koja se opasala eksplozivom, a drugi je trebao napasti dostavnim vozilom. Oboje je uhvatila iračka policija i ubila ih prije nego što su uspjeli ostvariti svoj naum. „I to me jako pogodilo“, naglašava Franjo, „i to je bio otrovni plod rata“.

Usred sve te mržnje, Papa je vidio svjetlo nade tijekom susreta s velikim ajatolahom Alijem al-Sistanijem 6. ožujka u Najafu. Bio je to susret koji je „Sveta Stolica desetljećima pripremala“ i koji se dogodio u bratskom ozračju u al-Sistanijevoj kući. „Gesta, koja je na Istoku još značajnija od izjava i dokumenata, jer znači prijateljstvo, pripadnost istoj obitelji“, pojašnjava Papa. „To je godilo mojoj duši i osjećao sam se počašćenim“. Kad je riječ o ajatolahu, Papa posebno podsjeća na „zajedničko upozorenje velikim silama, da odustanu od govora ratova i daju prednost razumu i mudrosti“. Kao i na rečenicu koju je „nosio kao dragocjen dar: ‘Ljudi su ili braća po vjeri ili već po stvaranju’.“

Uz knjigu, bit će objavljen i film o papi Franji. Riječ je o autobiografiji koja se temelji na razgovorima s Fabiom Marcheseom Ragonom, objavljenoj u ožujku pod naslovom „Život, moja priča u povijesti“.