Prva dva mjeseca pontifikata Lava XIV. donijela su niz upečatljivih trenutaka. Neki će zasigurno ostati u kolektivnoj memoriji – poput zadržanih suza na središnjoj loži bazilike svetoga Petra 8. svibnja, kada je, gledajući okupljeni narod, udijelio svoj prvi blagoslov Urbi et Orbi. No jedna slika, iako daleko manje poznata, nosi snažnu poruku i viziju budućnosti: Papa Lav sjedi na petama pokraj djevojčice iz vatikanskog Ljetnog centra koja mu pokazuje svoj crtež.

U toj jednostavnoj sceni posebno se ističu njihovi osmijesi – Papa gleda u fotografa, a djevojčica, ushićena gestom blizine, ne skida pogled s njega. Zašto je ta slika važna? Jer u tom spuštanju – doslovnom i simboličnom – Papa nam pokazuje smjer kojim bismo svi trebali ići, osobito oni koji danas drže sudbinu svijeta u svojim rukama: spustiti se na dječju razinu, gledati svijet njihovim očima. Koliko bi se toga promijenilo kada bismo imali hrabrosti poniziti se kao Krist, koji je – prekorivši učenike što su htjeli odmaknuti “dosadnu” djecu – izgovorio onu nezaboravnu rečenicu: “Pustite dječicu neka dolaze k meni”.

Koliko danas djeci doista dopuštamo da dođu k nama? A još važnije – koliko mi idemo njima ususret? Djeci ranjenoj ratovima, izgladnjelima zbog tuđe sebičnosti, zlostavljanima na tisuću načina. Logika – čak i prije samilosti – nalaže da odrasli štite malene. No događa se suprotno: u ratovima koje pokreću odrasli, djeca su ona koja prva stradaju. Što bismo vidjeli kad bismo se spustili na razinu djece iz Gaze, Harkiva, Gome i brojnih drugih mjesta pogođenih sukobima? Možda bi se nešto doista promijenilo.

“Ako želimo svijet naučiti pravome miru”, govorio je Gandhi, “i ako želimo voditi pravi rat protiv rata, moramo početi s djecom.”. Zamislimo, makar na trenutak, da u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda sjede djeca velikih sila. Tko zna kako bi izgledali međunarodni odnosi. No nažalost, rat nam je često usađen od najranijih dana, kao otrov koji polako djeluje. Bertolt Brecht to je izrazio dirljivo jednostavno: “Djeca se igraju rata. Rijetko se igraju mira, jer odrasli oduvijek ratuju”.

Možda je zato jedini istinski put prema promjeni onaj koji se čini najnevjerojatnijim: spustiti se, odstupiti od vlastitih interesa i uvjerenja, i pogledati svijet očima djece – još više: srcem djece. Papa Lav, kao misionar i biskup u Peruu, mnogo se puta saginjao kako bi bio uz djecu. Mnoge fotografije to potvrđuju. Sada, kao rimski biskup, njegov stil ostaje isti – što svjedoči i snimka iz Ljetnog centra u dvorani Pavla VI.

Da bismo učinili svoju ljudskost većom, moramo se učiniti malenima. To je lekcija koju danas svijet neizmjerno treba, objavio je u utorak 8. srpnja Vatican News.