U Apostolskom pismu objavljenom povodom stote obljetnice Papinskog instituta za kršćansku arheologiju podsjeća se da je ovu ustanovu 1925. godine, motuproprijem „I primitivi cemeteri“ (Prvotni grobovi), osnovao papa Pio XI., u godini obilježenoj „Jubilejom mira“ nakon Prvoga svjetskog rata. Sto godina poslije, nova se obljetnica poklapa s još jednim Jubilejom, u vremenu obilježenom ratovima i humanitarnim krizama, što se u dokumentu tumači kao poziv da se obnovi nada i produbi svijest o korijenima kršćanske vjere.

Arheologija se u poslanici predstavlja kao nezamjenjiv alat u tumačenju kršćanstva, jer pokazuje kako se vjera utjelovila u konkretnim povijesnim okolnostima, mjestima i kulturama. Naglašava se da kršćanski život nije utemeljen na apstraktnoj ideji, nego na događajima, licima i prostorima koji su obilježili prve zajednice. Stoga arheologija nije predstavljena kao elitna disciplina, nego kao pristup dostupan svima koji žele razumjeti „tijelo“ povijesti spasenja.

Dokument podsjeća da je Institut tijekom proteklog stoljeća školovao generacije stručnjaka iz cijeloga svijeta, promicao međunarodnu suradnju i pridonosio znanstvenom proučavanju kršćanske baštine. Ističe se njegova uloga u teškim povijesnim razdobljima, poput održavanja međunarodnog kongresa u Splitu tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, što se navodi kao primjer hrabrog djelovanja u službi dijaloga i mira.

U pismu se arheologija opisuje kao „škola inkarnacije“, jer omogućuje doticaj s materijalnim tragovima rane Crkve – od grobova mučenika i ranokršćanskih simbola do prostora prvih zajednica. Time postaje put razumijevanja da je vjera povijesna i konkretna te da se Božje djelovanje očitovalo u stvarnim ljudima, mjestima i događajima. Arheologija je prikazana i kao „škola poniznosti“, koja potiče poštovanje prema najmanjim fragmentima prošlosti, te kao „škola nade“, jer moderna tehnologija otkriva nova značenja u ranije zanemarenim tragovima.

U dokumentu se ističe i važnost arheologije za evangelizaciju. Materijalna svjedočanstva početaka Crkve pomažu u prenošenju žive memorije vjere i omogućuju vjernicima, mladima, tražiteljima i hodočasnicima susret s autentičnim korijenima kršćanstva. Arheologija, navodi se, može biti sredstvo dijaloga s kulturama i doprinositi približavanju s kršćanskim Istokom, s kojim Zapad dijeli brojna ranokršćanska svjedočanstva.

Apostolsko pismo potiče biskupe i one odgovorne za kulturu da ohrabre mlade – laike i klerike – na studij arheologije, budući da to područje otvara vrijedne mogućnosti za služenje Crkvi, akademskoj zajednici i društvu. Ujedno se zahvaljuje arheolozima, istraživačima i profesorima, uz poticaj da ustraju u svome pozivu i „nastave čuvati vidljive tragove vjere“ koji pomažu Crkvi čitati vlastitu povijest.

Dokument završava pozivom na obnovljenu svijest o korijenima Crkve i na „vjeru koja pamti“, te Papinim blagoslovom i molitvom da ih prati svjetlo Duha Svetoga i zagovor Djevice Marije, „koja je u svom srcu povezivala prošlost i budućnost“.