Benediktinac i poznati teolog, Pio VII., rođen kao Barnaba Niccolò Maria Luigi Chiaramonti, ostao je zapamćen zajedno sa svojim prethodnikom Pijem VI. po nepopustljivom protivljenju Napoleonovim pokušajima da podčini Crkvu, što ga je koštalo uhićenja i zatvaranja 1809. godine.

U susretu s hodočasnicima o 200. obljetnici smrti pape Pija VII., papa Franjo je podsjetio da je njegova “predanost Bogu i Crkvi” ostala nepokolebljivom čak i u trenutku njegova uhićenja, kada je odbio ponuđeni mu kompromis riječima: “Non debemus, non possumus, non volumus” (Ne trebamo, ne možemo, ne želimo).

Proučavajući dublje njegov život, papa Franjo opisao je kako je Pio VII. svjedočio tri ključne vrijednosti, koje su bitne i za naša osobna i društvena putovanja u vjeri: zajedništvo, svjedočanstvo i milosrđe.

Pio VII., rekao je Papa, bio je “nepokolebljivi pristaša i branitelj zajedništva” u vremenima žestokih borbi i podjela: “Svojim mirom i ustrajnošću u obrani jedinstva” uspio je “preobraziti aroganciju onih koji su ga htjeli izolirati u mogućnosti ponovnog pokretanja poruke posvećenja i ljubavi prema Crkvi, na što je Božji narod odgovorio s entuzijazmom. Rezultat je bila zajednica koja je bila materijalno siromašnija, ali moralno kohezivnija, jača i vjerodostojnija”.

Njegov primjer, primijetio je Papa, stoga nas i danas potiče da budemo graditelji jedinstva u Crkvi, to jest da “činimo zajedništvo, potičemo na pomirenje, promičemo mir, da budemo vjerni istini u ljubavi!”

“Jedna stvar koja puno pomaže zajedništvu je znati kako dobro govoriti. Nasuprot time, ljutnja, ogovaranje, uništavaju zajedništvo. Kada se osjećate prisiljeni govoriti loše o nekom drugom, ugrizite se za jezik i učinit ćete sjajan posao za zajednicu i jedinstvo.”

Osim što je bio ponizan čovjek, nastavio je papa Franjo, Pio VII. bio je i “hrabar navjestitelj evanđelja”, i to svojim riječima i životom. O tome svjedoče njegove riječi koje je uputio kardinalima izbornicima na početku svoga pontifikata, kada je istaknuo potrebu davanja primjera “u poniznosti, skromnosti, strpljivosti, ljubavi i u svakoj svećeničkoj dužnosti” kako bi se očuvala autentična dimenzija Crkve”.

Taj ideal kršćanskog proroštva živio je cijeli život “dostojanstveno”, u dobrim i lošim vremenima, kako na osobnoj tako i na crkvenoj razini, “čak i onda kada ga je to dovelo do sukoba s moćnicima njegova vremena”.

Na kraju je papa Franjo podsjetio da je Pio VII., unatoč poteškoćama s kojima se suočavao tijekom Napoleonove vladavine, posebnu pozornost posvetio potrebitima te proveo dalekosežne društvene reforme koje su uključivale siromašne seljake, ukinute privilegije i praksu mučenja.

Istu je milost pokazao prema svojim progoniteljima: “Iako je bez imalo sumnje osuđivao njihove pogreške i zlouporabe, nastojao je održati otvorenim kanal dijaloga s njima i iznad svega uvijek im je nudio svoj oprost.”

Završavajući svoje obraćanje, papa Franjo pozvao je talijanske hodočasnike da razmišljaju o mnogim vrijednostima koje nam donosi spomena na ovog slugu Božjega: ljubav prema istini, jedinstvo, dijalog, pozornost prema najmanjima, praštanje, ustrajno traženje mira: “Dobro je razmišljati o njima, učiniti ih svojima i svjedočiti za njih, kako bi stil blagosti i spremnosti na žrtvu rasli u nama i u našim zajednicama”, zaključio je Papa.