Draga braćo!

„Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti“ (Ps 133, 1). Ovim riječima psalmista želim vam dobrodošlicu i izražavam svoju radost zbog ovog posjeta vas mladih svećenika i monaha Istočnih pravoslavnih Crkava: armenske, koptske, etiopske, eritrejske, malankarske i sirijske. Bratski pozdravljam nadbiskupa Khajaga Barsamiana i biskupa Barnabu El-Soryanija koji su tu zajedno s vama. Preko vas želim pozdraviti i časnu i dragu braću poglavare Istočnih pravoslavnih Crkava.

Ovo je peti studijski posjet mladih pravoslavnih svećenika i monaha u organizaciji Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana. Slične posjete za katoličke svećenike pripremili su Armenska pravoslavna Crkva i Malankarska pravoslavna sirijska Crkva. Vrlo sam zahvalan za ovu „razmjenu darova“ koju promiče Mješovito međunarodno povjerenstvo za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Istočnih pravoslavnih Crkava. Time se omogućava da se dijalog ljubavi stavi uz dijalog istine.

Vaš posjet ima posebnu važnost u godini u kojoj slavimo 1700. obljetnicu Nicejskog sabora, prvog ekumenskog sabora, a čiji je plod Simbol vjere koji je zajednički svim kršćanima. Stoga bih želio s vama razmišljati o „Simbolu“ koji ima snažnu ekumensku dimenziju, u svom trostrukom značenju.

U teološkom smislu, Simbol se odnosi na skup glavnih istina kršćanske vjere, koje se međusobno nadopunjuju i usklađuju. U tom je smislu Nicejsko vjerovanje, koje sažeto iznosi otajstvo našega spasenja, neporecivo i bez premca.

Međutim, Simbol ima i ekleziološko značenje: naime, osim istina, on i sjedinjuje vjernike. U antičko doba, grčka riječ „symbolon“ označavala je pločicu koja bi se prelomila na dva dijela i to je zatim služilo kao znak raspoznavanja. Dakle, Simbol je i znak raspoznavanja i zajedništva među vjernicima. Svatko ima vjeru kao „simbol“ koji svoje puno jedinstvo nalazi samo u zajedništvu s drugima. Stoga, trebamo jedni druge da možemo ispovijedati svoju vjeru i zato Nicejsko vjerovanje u svojoj izvornoj verziji koristi množinu, „vjerujemo“. Idući dalje u ovom smjeru, rekao bih da su kršćani još uvijek podijeljeni poput „krhotina“ koje moraju pronaći jedinstvo u ispovijedanju jedne vjere. Simbol naše vjere nosimo kao blago u glinenim posudama (usp. 2Kor 4,7).

Tako dolazimo do trećeg značenja Simbola, onog duhovnog. Nikada ne smijemo zaboraviti da je Vjerovanje prije svega molitva hvale koja nas sjedinjuje s Bogom: sjedinjenje s Bogom nužno prolazi kroz međusobno jedinstvo kršćana koji ispovijedaju istu vjeru. Ako đavo razjedinjuje, Simbol spaja! Kako bi bilo lijepo kad bismo se svaki put, kad ispovijedamo Vjerovanje, osjećali sjedinjeni s kršćanima svih tradicija! Tako ispovijed zajedničke vjere prije svega zahtijeva da se međusobno ljubimo, na što nas i poziva istočna liturgija prije molitve Vjerovanja: „Ljubimo jedni druge da u jedinstvu duha ispovijedamo svoju vjeru u Oca, u Sina i u Duha Svetoga.“

Draga braćo, nadam se da će vaša prisutnost postati „simbol“ našeg vidljivog zajedništva, dok ustrajemo u traženju onog punog jedinstva koje je Gospodin Isus žarko želio (usp. Iv 17,21). Obećavam vam da ću vas se sjetiti u molitvi, i svih vas pojedinačno i svih vaših Crkava. Isto tako računam i na vaše molitve za sebe i svoju službu. Neka vas Gospodin blagoslovi i Majka Božja čuva.

A sada bih želio predložiti da zajedno izmolimo Nicejsko vjerovanje, svatko na svom jeziku.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.