Papa Franjo ih naziva ‘herojima’; to su roditelji shrvani pandemijom; oni koji traže bolju budućnost za svoju djecu migrirajući; oni koji trpe. Papa za njihovu hrabrost kaže da je herojska, i to čini u razgovoru koji su vodili ravnatelj L’Osservatore Romana Andrea Monda, i zamjenik ravnatelja programa Dikasterija za komunikaciju Alessandro Gisotti. U pozadini su razgovora posebna godina posvećena svetom Josipu, koja je završila 8. prosinca, i niz kateheza u kojima, od 17. studenoga 2021., Papa govori o zaštitniku opće Crkve.

Osjećam vrlo bliskom dramu očeva i majki koji proživljavaju posebne teškoće, otežane ponajviše zbog pandemije. Mislim da nije lako trpljenje s kojim se moraju suočiti oni koji ne uspijevaju omogućiti kruh vlastitoj djeci, te osjećati odgovornost za život drugih, rekao je Papa. Upravo tim osobama jamči molitve, blizinu i potporu, i to ne samo svoje osobne nego i cijele Crkve.

Papine misli idu i brojnim očevima, majkama i cijelim obiteljima, koji bježe od ratova, koje se odbija na granicama Europe i drugdje, koji žive u situacijama boli i nepravde, i koje nitko ne shvaća ozbiljno ili ih namjerno ignoriraju. Želim reći da su za mene oni heroji, jer u njima nalazim hrabrost onih koji riskiraju vlastiti život iz ljubavi prema svojoj djeci, prema svojoj obitelji, objasnio je Papa.

Osvrnuvši se na Mariju i Josipa, koji su iskusili progonstvo u stranu zemlju kako bi pobjegli od Herodova nasilja, Papa je istaknuo da ih njihova patnja čini bliskima upravo s braćom koja danas trpe iste kušnje. Stoga je potaknuo današnje očeve da se s pouzdanjem obrate svetom Josipu, znajući da je, kao otac, i on sam doživio istu nepravdu. Ohrabrio ih je također da se ne osjećaju sami, jer Papa ih se uvijek sjeća i koliko je moguće, davat će im i dalje glas i neće ih zaboraviti.

Papa Franjo se potom zadržao na liku Isusova zemaljskoga oca i hranitelja, s kojim osjeća sklad koji potječe iz vremena njegova djetinjstva i koji se nastavio u Petrovoj službi koja je započela upravo 19. ožujka, na blagdan svetoga Josipa. Normalan čovjek, ali i važan protagonist na početku povijesti spasenja, Josip je onaj koji je Isusa branio, hranio, dao da raste. U njemu je čovjek teških vremena, dodao je Papa, koji zna preuzeti odgovornost i koji, iznad svega, povezuje dva obilježja: znati slušati Boga i biti konkretan u suočavanju s problemima ne prikazujući se žrtvom. Josip pred preprekama reagira, pouzdaje se u Boga kako bi na kreativan način pronašao rješenje. Zbog toga je on, u mračnim vremenima prouzročenima pandemijom, sjajni svjedok koji nam pomaže pronaći put.

Ocem se nitko ne rodi nego to postaje, istaknuo je Papa. Zbog toga su današnji očevi pozvani gledati Isusova zemaljskog oca kao uzor. Josip je, naime, bio toliko dobar otac da u ljubavi i očinstvu toga čovjeka Isus pronalazi najljepše uporište koje može dati Bogu, odnosno Oca. U tom smislu današnja djeca koja će sutra postati očevi trebala bi se pitati kakve su očeve imali i kakvi očevi žele postati, kako ne bi dopustili da uloga oca bude rezultat slučaja ili jednostavna posljedica prošlosti, nego da odluče kako nekoga voljeti.

Jedna od najljepših obilježja ljubavi, a ne samo očinstva, jest sloboda, istaknuo je nadalje papa Franjo. Kao što se Josip brine za Isusa, ne prisvajajući ga sebi nikada, ne želeći njime manipulirati, tako dobar otac zna u pravom trenutku učiniti korak unatrag kako bi se sin istaknuo sa svojom jedinstvenošću, sa svojim pozivom. Zapravo, najodlučniji vidik Josipove ljubavi prema Isusu jest upravo njegova poniznost, njegovo napuštanje scene kako bi Isus mogao zasjati u cijelom svojem poslanju, pronalazeći u zemaljskom ocu oslonac, nikada prepreku.

Pojam očinstva odnosi se i na Crkvu, rekao je Papa. Doista, ona je majčinska u ostvarivanju milosrđa, ali bi trebala bi biti i očinska – ne paternalistička – jer bi trebala imati potpuno očinsku sposobnost da djecu pripremi za preuzimanje vlastitih odgovornosti, ostvarivanje vlastite slobode i donošenje odluka. U sadašnjem povijesnom razdoblju, u kojemu se mladi vrlo često boje odlučivati, uključiti se, zadaća je Crkve poticati i omogućiti važne odluke. Upravo kao što to čini otac koji ti ne govori da će uvijek sve biti dobro, nego da ćeš se moći suočiti i dostojno živjeti s eventualnim teškoćama i neuspjesima, objasnio je Papa.

Papa je govorio i o ‘duhovnom očinstvu’ te o tomu kako svećenici trebaju pomalo učiti biti očevi, polazeći prije svega od toga da se prepoznaju djecom Božjom i djecom Crkve. Ako je dobar otac, ljudski govoreći, takav jer pomaže sinu formirati se, omogućujući mu njegovu slobodu i potičući ga na važne odluke, jednako je tako dobar duhovni otac, ne kada zamijeni savjest ljudi koji mu se povjeravaju, nego kada, diskretno i odlučno, uspije pokazati put, pomoći u razlučivanju.

Duhovno očinstvo, koje je često dar koji proizlazi ponajviše iz iskustva, danas je potrebno više nego ikada, jer se osjeća hitna potreba za smislenim odnosima. Zbog toga se Papa poziva i na ‘duhovno majčinstvo’, odnosno na „ulogu pratnje“ u koju su uključene brojne dobre redovnice, Bogu posvećene žene, te brojne laikinje, koje svoje veliko bogatstvo iskustva dijele s drugima.