Papa u Bugarskoj, zemlji koja se ponovno rađa

Učvrstiti u vjeri katoličku braću i sestre i osnažiti veze kršćanskog zajedništva između Katoličke crkve i Bugarske pravoslavne crkve su “goruće želje” koje je izrazio papa Ivan Pavao II. na blagdan sv. Ćirila i Metoda 11. svibnja, primivši u audijenciju bugarsko izaslanstvo u prigodi predstojećega pastoralnog posjeta Azerbajdžanu 22. svibnja te Bugarskoj od 23. do 26. svibnja. Taj važni susret ima za cilj učvršćivanje kršćanskih temelja i podudara se s vizijom Ćirila i Metoda, koja kroz stoljeća nije izgubila svoju važnost, jer je to vizija jedinstva u različitosti, nade pred tugom. Taj je posjet utoliko važniji što dolazi u trenutku u kojem je u toj karpatskoj zemlji prestao stari poredak i oblikuje se novi život. To je i “služba” povjerena Crkvama europskog kontinenta koji očekuje novo jedinstvo i obilno crpi kako iz bogatstava Istoka tako i Zapada, istaknuo je tada Papa. Uz sve to postoji i želja bugarskog naroda da se ukloni sumnja da je njihova zemlja bila uključena u atentat na Papu 1981. Donosimo podatke o Bugarskoj koje je objavila udruga “Pomoć Crkvi u nevolji”.

Okružena Rumunjskom na sjeveru, Turskom i Grčkom na jugu, Makedonijom i Jugoslavijom na zapadu i Crnim morem na istoku Bugarska se prostire na površini od 110.994 četvornih kilometara i ima oko 8 milijuna stanovnika od čega ih više od milijun živi u glavnom gradu Sofiji. Uz veliku većinu Bugara (85,7%) u zemlji živi relativno velika turska manjina (9,4%) te 3,7% Sinta i Roma. Službeni je jezik bugarski (drevni slavenski jezik), ali su rašireni i turski jezik te jezici ruske, armenske i grčke manjine. Pismo je ćirilično. Velika većina Bugara su pravoslavne vjere (85,7%), muslimana je 13,1% dok je katolika oko 80.000, od čega je 30.000 grkokatolika. Židova je oko 5.000.
Sloboda vjeroispovijesti je zajamčena Ustavom iz 1991. godine, ali je vlast u praksi to pravo ograničila na mali broj vjerskih zajednica. Bugarska pravoslavna crkva priznata je kao tradicionalna religija, ali i muslimanska, katolička i židovska zajednica primaju novčanu pomoć od države.
Put prema uspostavi republike bio je dug i težak. Bugarski je narod u više navrata morao ratovati za obranu svoje zemlje. Ratovi s Turcima, Srbima i njemačkim carstvom odrazili su se u razvoju Crkve, osobito u pogledu potvrđivanja autokefalnog statusa Bugarske pravoslavne crkve. Od 1012. do 1185. godine bugarsko je kraljevstvo bilo pod bizantskom vlašću, a od 1396. do 1877. pod otomanskim carstvom kojeg se oslobodilo 1878. g. Nakon drugoga svjetskog rata Bugarska postaje Narodna republika podložna sovjetskoj vlasti i, kao i u ostalim zemljama komunističkog bloka, Crkva je bila izložena progonima. Godine 1990., nakon sloma sovjetske unije, u Bugarskoj su održani prvi višestranački izbori nakon drugoga svjetskog rata.

Zemlja je zakoračila prema političkoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu, ali su zapreke tom procesu visoka stopa nezaposlenosti, rastuća inflacija i širenje kriminala i korupcije. U tijeku 90-ih zabilježeno je progresivno osiromašenje pučanstva: cijene ne samo prehrambenih proizvoda već i električne energije i grijanja naglo su porasle te si ih oko 80% stanovnika ne može priuštiti. U tim prilikama i sama je Crkva prisiljena boriti se za preživljavanje koje joj omogućeno samo zahvaljujući pomoći izvana, kako u pogledu materijalnih potreba tako i pastoralnih djelatnika. Svećenici ne primaju plaću i nemaju pravo na zdravstvenu skrb i socijalno osiguranje. Većina ih dolazi izvana i biskupi su prisiljeni plaćati vrlo visoke iznose za njihove boravišne dozvole.

Katolička crkva. Danas u Bugarskoj postoje dvije biskupije zapadnog obreda i jedan egzarhat istočnog obreda. Od prvih zajednica koje su osnovali franjevci u 13. i 14. stoljeću, katolici su uvijek bili manjina. Danas ih je manje od 1% od ukupnog pučanstva i koncentrirani su uglavnom na jugu zemlje. Od 1925. do 1934. g. apostolski nuncij u Bugarskoj bio je nadbiskup Angelo R. Roncalli, budući papa Ivan XXIII. Od trenutka kada g. 1946. komunisti preuzimaju vlast, Katolička je crkva izložena progonima. Svi su inozemni redovnici bili protjerani iz zemlje. Svi su svećenici uhićeni, a crkvena imovina oduzeta, osim bogoslužnih zdanja. Škole, bolnice i ostale katoličke ustanove bile su zatvorene; vjerske aktivnosti bile su ograničene na prostor crkve: da ne bi bili izbačeni svećenici su bili prisiljeni živjeti u svojim crkvama i sakristijama. Vođeni su lažni procesi kako bi se zastrašilo pučanstvo te je Crkva, da bi preživjela, djelovala u skrovitosti. Tek nakon demokratskih promjena 1989. godine Crkvi je zajamčena vjerska sloboda i ponovno su uspostavljeni diplomatski odnosi između Bugarske i Svete Stolice. I Katolička crkva u Bugarskoj mora se suočiti s opadanjem redovničkih i svećeničkih zvanja. Prvotni ciljevi ostaju izgradnja crkava i župnih struktura zajedno sa širokim područjem katoličkog odgoja, osobito mladeži. (ika-sa)