Papin dan u Zagrebu

Preuzvišeni apostolski Nuncije,
Oci biskupi, svećenici i redovnici,
časne sestre, bogoslovi,
draga braćo i sestre!

Večeras se želimo zaustaviti pred tajnom papinske službe u Crkvi u svjetlu Božje Riječi i nauka Crkve. Pred očima imamo određenu osobu, dragi lik pape Ivana Pavla II. prigodom 26. obljetnice njegova pontifikata. Papinstvo je jedinstvena služba koju Gospodin povjerava vođi apostola da predvodi Crkvu u jedinstvu i ljubavi. Zato i mi pridružujemo svoj glas u zajedništvu Crkve koja ovih dana po svem svijetu uzdiže zahvalne molitve Bogu za bogat pontifikat pape Ivana Pavla II.

Upravo iznenađuje brojnost i smionost pothvata vrhovnog poglavara Crkve tijekom proteklih godina. Kao rimski biskup posjećivao je rimske župe, vršio pastoralne pohode po biskupijama Italije te se kao Petrov nasljednik uputio na preko stotinu apostolskih putovanja diljem svijeta. Zadivljuje iznimno bogatim učenjem kojim usmjerava hod Crkve upućujući čovjeka na neprolazne životne vrednote. Na audijencijama i različitim pohodima Papa okuplja tisuće vjernika, susreće se s brojnim predstavnicima civilnih vlasti, a kako mu je na srcu osobito briga za Crkvu okuplja biskupe na biskupskim sinodama prateći izbliza život Crkve po cijelom svijetu. Crkvu je uveo u slavlje Velikog jubileja 2000., pozivajući svakog čovjeka da se osobno otvori milosti Gospodnjoj. Tom prigodom potaknuo je ljude na obraćenje i pronalaženje putova pomirenja i oprosta, kako bi svo čovječanstvo osjetilo plodove Božjeg milosrđa i darove spasenja.

Mi smo duboko zahvalni Svetom Ocu zbog tri pastoralna pohoda Hrvatskoj u posljednjih deset godina: 1994., 1998. i 2003. godine, a kao katolici istog hrvatskog naroda zahvaljujemo i za dva pohoda Crkvi u Bosni i Hrcegovini: 1997. i 2003. godine. Crkva u Hrvatskoj, kao i svaki vjernik, s radošću se sjeća tih događaja. Bili su to milosni trenuci u kojima nas je Sveti Otac hrabrio svojom nazočnošću, riječima i poticajima. Iskreno smo zahvalni za ljubav koju je Papa uvijek i na različite načine iskazivao hrvtaskom narodu, očitovanu ponajprije svojom blizinom u najtežim trenucima naše nacionalne povijesti te priznanjem hrvatske države.

Njegov će lik ostati neizbrisivo upisan u hrvatsku povijest, jer nam je upravo u presudnom povijesnom razdoblju pružao sigurnost, učvršćivao korak te nas hrabrio na ustrajnost, vjernost evanđelju i vlastitim korjenima. Svjesni da zahtjevnost evanđelja ne uništava čovjekove mogućnosti, nego ih otvara radosti života u velikoj zahvalnosti usredotočeni smo na snagu poruke koju nam Sveti Otac neumorno posreduje.

Riječi današnjeg evanđelja govore o značenju Petrove službe u Crkvi: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?«, »Pasi ovce moje!« (Iv 21,15). Petrovu službu valja razumjeti unutar Kristova prijateljskog odnosa prema Prvaku apostola. Ona je plod Kristove nesebične ljubavi koja obilna milosrđem izabire, poziva i poučava bezgranično se iskazujući pojedincima kako bi po njima postala darom za druge. Petrovu službu moguće je razumjeti samo u svjetlu odlomka Markova evanđelja u kojem Isus, pogledom punim sažaljenja, promatra mnoštvo koje se doimalo poput ovaca bez pastira (Mk 6, 34). Svojom ljubavlju Krist prodire u srce svakog pojedinca, prihvaćajući ga u njegovoj zbunjenosti, nemiru, ranama, strahovima i kolebanjima, jer želi svakome pomoći da pronađe vlastiti put. Zato on okuplja narod i vodi ga najizvrsnijim životnim putem, putem koji je On sâm – Očeva ljubav.

Služba Petrova namjesnika, dakle, plod je Kristova milosrđa iskazana Petru. Krist je Petru potvrdio svoj izbor i ponovno mu ponudio svoje prijateljstvo ulijevajući snagu milosti upravo tamo gdje je učenik spoznao gorki okus osobne slabosti i bijede. Njegova služba milosrđa postaje znakom božanskog milosrđa za Crkvu i čovječanstvo svih vremena. Darovana Crkvi, ona ima svoj izvor u milosti Božjoj.

Od Petrova nasljednika traži se pažljivo osluškivanje znakova vremena, kako bi mogao razumjeti poticaje Duha Svetoga, prihvatiti ih i surađivati s njima. Naš Bog je Bog koji djeluje u povijesti, slijedi logiku utjelovljenja i razotkriva se svijetu u događajima, okolnostima i ljudima, ponizno prihvaća hod ukorak s čovjekom, prati ga u povijesnim zbivanjima, sudjeluje u nadama i očekivanjima ljudi svih vremena i svake kulture. Sveti Otac je osobno želio posvjedočiti Božju nazočnost u Crkvi i svijetu i ukazati na nju baš u ovom određenom povijesnom trenutku na ulasku u novo tisućljeće, iako je ovo možda trenutak zbunjenosti, jer se čovječanstvo našlo pod jarmom proturječnosti vlastitog djelovanja nesposobno poštivati prava svakoga čovjeka i svih naroda.

U prvom čitanju čuli smo upozorenje Svetoga Pavla Timoteju da živi svoje poslanje kao živo svjedočanstvo vjere u Spasitelja koji je obeskrijepio smrt i učinio da zasja život (usp. 2Tim 1, 10).

Tijekom čitavog svoga pontifikata Ivan Pavao II. odlučno naviješta novost kršćanske poruke – Isusa Krista Spasitelja. Od svoga prvog govora trajno upozorava Crkvu i čovječanstvo – ponekad gotovo moleći – da širom otvore vrata Kristu i snazi njegova spasenja.
On poziva na otvaranje vrata Kristu Kralju Slave (Ps 23), kako bi cijelo čovječanstvo bilo obasjano svjetlom njegove ljubavi, obuhvaćeno i otkupljeno otajstvom njegove smrti i uskrsnuća.

Širom otvorena vrata Kristu, kako bi snagom njegova uskrsnuća svaka ljudska zbilja otkrila novost života te se čovječanstvo, poput Zaručnice, radosno pripremi na susret sa Zaručnikom.

Neumorno naviještanje Svetoga Oca izvire iz čvrstog uvjerenja da svaki čovjek nosi u sebi znak pripadnosti Bogu, da je pozvan u zajedništvo s Njim. Papa se uvijek iznova vraća na ono što je Drugi vatikanski sabor, s obzirom na čovjeka, izrazio u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes. Te su riječi Papi osobito drage, jer je surađivao na stvaranju konstitucije, a kako su mu trajno na srcu oblikovale su njegov pozitivan stav glede čovjeka. Očinskom gorljivošću neumorno ponavlja najdublje istine o čovjeku. Misterij čovjeka postaje jasan jedino u svjetlu Utjelovljene Riječi (usp. GS 22). Svojim utjelovljenjem Krist se sjedinio sa svakim čovjekom (usp. GS 22), s tijekom povijesti čovječanstva i na jedinstven i neponovljiv način ušao u srca ljudi (usp. RH 8). Darivanjem svoga života razotkrio je čovjeku veličinu njegova dostojanstva – dostojanstva ljubljenoga djeteta Božjeg. Samo Krist potpuno razotkriva čovjeka njemu samome (usp. GS 22).
Sveti Otac tumači zadaću Crkve unutar te istine: «Osnovni je zadatak Crkve u svako, a osobito u naše vrijeme, upravljati čovjekov pogled, usmjeravati savjest i iskustvo čitavoga čovječanstva prema Kristovu Otajstvu, pomagati svim ljudima da steknu obiteljsku bliskost s dubinom Otkupljenja koje se događa u Kristu Isusu. U isto se vrijeme time dodiruje ono što je u čovjeku najdublje, područje ljudskih srdaca, ljudskih savjesti, ljudske svakidašnjice» (RH 10).

Širom valja otvoriti vrata Kristu, kako bismo ih širom otvorili istini o čovjeku, njegovoj nadi i spasenju.

Taj poziv Sveti Otac upućuje ponajprije Crkvi.
Njegov pontifikat i za samu Crkvu znači «raširiti prostor svog šatora» (Iz 54,2), kako bi u svoj majčinski zagrljaj prihvatila svakog čovjeka, bez obzira na kulturu ili narodnost, društveni položaj ili životnu dob. Raširiti prostor kako bi Crkva mogla dospjeti u sve zemlje te otkriti njihova bogatstva i ljepotu. Proširiti prostor kako bi mogla budno osluškivati glas Duha Svetoga i prihvatiti novost koju on unutar Crkve potiče brojnim primjerima svetosti i ustrajnog hoda za Kristom kako bi sama postala znakom zajedništva i pomirenja.

Crkva mora proširiti prostor i otvoriti se što dubljem dijalogu sa svijetom nastojeći otkriti pozitivne znakove istine te usred povijesnih proturječnosti postati proročkim glasom; kako bi pronašla putove zajedništva s braćom i sestrama drugih crkava da ujedinjeni slave Boga te zajedno s pripadnicima drugih vjera grade svijet mira i bratskog zajedništva. Treba proširiti prostor kako bi shvatila da je upravo njoj – Crkvi, više nego ikomu, potrebno Gospodinovo milosrđe i da je, uvijek iznova, pozvana širom otvarati vrata Kristu, prikazujući mu mukotrpni put svojih vjernika, prepoznajući i grijehe svoje djece koja su se tijekom povijesti udaljila od Duha Crkve i Evanđelja.

Proširiti, dakle, prostor dajući pravo značenje novim naraštajima, pažljivo prenoseći bitne vrijednosti i mjerila prosuđivanja, osiguravajući uvjete temeljitog odgoja mladeži kako bi svojim životom i zalaganjem mogli odgovorno graditi budućnost čovječanstva.

Valja širom otvoriti vrata Kristu i krenuti u neumorno i ustrajno traganje za Istinom.

Sveti Otac trajno poziva ljude na put Istine. Mladež je, prigodom Jubileja 2000., pozvao da širom otvori oči i ne dopusti da ih zaslijepe ponude lakog i ugodnog života, droge i hedonizma, koji vode u očaj, besmisao i nasilje. (Propovijed sa zaključka XV. svjetskog dana mladih, u Rimu 2000.). Samo tražeći Istinu čovjek može do dna spoznati samoga sebe, suočiti se hrabro sa svojim nemirom, nesigurnošću i slabostima, ne uspoređujući se s prividnim, nesavršenim i površnim mjerilima koja društvo nameće (usp. RH 10). Istinski odnos sa životom može se ostvariti samo uzdižući pogled iznad osobnih želja.

Te bi zahtjeve trebali prihvatiti i politički i gospodarski sustavi u izgradnji boljeg i solidarnijeg društva. Nema istine bez poštovanja ljudskoga života od njegova začeća do smrti. Nema istine bez skrbi za nezaštićenu i siromašnu braću. Nema istine ako još uvijek umiru mnogi nevini ljudi, ako prevladava mentalitet nekontroliranog iskorištavanja prirodnih i ljudskih bogatstava, ako se ništa ne poduzima na pomirenju i opraštanju.

Poštujući različitosti, bogatstvo u raznolikosti, izražavajući poštovanje prema svakoj zemlji, jeziku i vjeri, Sveti Otac je pozvao sve narode da širom otvore vrata Kristu, da pronađu svoju istinu jer se jedino u njoj mogu ostvariti putovi zajedništva među narodima. Svaka kultura zrači svojom dubokom težnjom za samostvarenjem, svaka kultura nosi u sebi mogućnost susreta s Kristom jer, kad su kulture duboko ukorijenjene u ljudsku narav, one sa sobom nose svjedočanstvo otvaranja prema općem i nadnaravnom (usp. FR 71. 70) što znači i prema drugim stvarnostima. Papa sve narode potiče da otkriju bezgraničnu Kristovu ljubav koja vjerno prati ljudske događaje.

Tijekom cijeloga svog pontifikata Sveti Otac neumorno naglašava da je Evanđelje Radosna vijest spasenja, da je Otajstvom Otkupljenja čovjeku i svemu ljudskom rodu ponuđena mogućnost obnove, da samo u liku utjelovljene Riječi čovjek može otkriti puninu svoga poziva.

Samo širom otvarajući vrata Kristu i braći, čovjek najbolje može ostvariti samoga sebe. Svaki drugi napor i želja da se čovjek samo potvrdi pred drugima prije ili kasnije su osuđeni na propast.

Stoga, draga braćo i sestre, nema ljepšeg načina da zahvalimo Bogu za pontifikat Svetoga Oca, nego da prihvatimo i ostvarujemo programe i poticaje kojima nas je obdario tijekom proteklih godina. Širom otvorimo vrata svoga srca Kristovoj spasiteljskoj ljubavi. U tom nastojanju molimo zagovor i pomoć Majke Otkupitelja i Majke Crkve, Presvete Bogorodice kojoj se Sveti Otac potpuno predao. Totus Tuus, Sav Tvoj, o Marijo! Amen.