Papin govor biskupima ordinarijima i papinim predstavnicima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Jugoslavije, Makedonije i Slovenije

(Srijeda, 17. listopada 1995. dvorana Bologna, u 10 sati)

Gospodo kardinali, draga braćo u biskupstvu!
Želio sam da se sastanemo kako bih posvjedočio da sam blizu svima vama, svećenicima, vašim suradnicima u apostolatu i svim vjernicima vaših mjesnih Crkava.
Znam da su vaše biskupije, osobito one u Bosni i Hercegovini, prošle svoj dugi “veliki petak”. Za neke od njih vrijeme kušnje nije još završeno. U svakom slučaju, pred vama se otvara beskrajno polje djelovanja. No i u drugim su zemljama brojni su izazovi s kojima se treba suočiti nakon sloma komunizma: riječ je, kad se do kraja razmisli, o preoblikovanju duša!
Našem je susteru cilj sasvim pastoralan. Ovdje smo kao pastiri zabrinuti za sudbinu stada da bismo razmotrili što je moguće činiti, u svjetlu i snagom Evanđelja, za pomoć svim ljudima dobre volje da krenu putem bratstva, za duhovnu i materijalnu obnovu balkanskih naroda, kako bi mladi naraštaji punim povjerenjem mogli gledati u budućnost.
Bit će mi drago u ovom susretu od vas čuti neke odgovore glede prduhovnih potreba s kojima se u ovaj čas najprije treba sučeliti. Svaki će biskup morati, kao dobri Samarijanac prolazeći svijetom, zatim promisliti kako namjerava surađivati za izlaženje ususret najhitnijim potrebama dotičnih naroda.
Također se moramo pitati kako bi se moglo duhovno i materijalno obnoviti taj veliki dio Europe u suradnji s drugim kršćanima i sa svakim vjernikom.
Ovaj naš suster mora biti “znak” koji će svima navijestiti da je sutrašnjica još uvijek moguća, da nasilje i ugnjetavanje ne smiju imati posljednju riječ. Ovaj susret treba također pokazati da katolici žele dati svoj osobiti doprinos miru po iskustvu opraštanja i pomirenja. Naša nam vjera kaže da ne možemo biti sretni jedni bez drugih i još manje jedni protiv drugih!
Časna braćo u biskupstvu, u ove duge četiri godine, koje su vašim narodima donijele toliko patnji i suza, uvijek sam vam bio vrlo blizu, moleći i djelujući da bi zvijezda mira ponovno zasjala nad vašim zemljama. Blizu su vam bili i mnogi moji suradnici u Rimskoj Kuriji, svaki na području svoje odgovornosti. Danas nam je Providnost dopustila da se svi zajedno sastanemo kako bismo se obnovili u pastoralnom naporu u službi Crkvi i svijetu.
Želim zajedno s vama uputiti srdačni pozdrav onome koji nije mogao sudjelovati u ovom susretu. Posebno se želim obratiti našemu dragome bratu banjolučkom biskupu preuzvišenom Franji Komarici, koji nije mogao izađi iz izmučenoga grada, koji još uvijek trpi tolike patnje. Zajedno s njime pozdravljam svećenike, redovnike i redovnice koji su odlučili ostati uz svoje vjernike u tom dugom razdoblju iskušenja. Neka znaju da je sva Crkva s njima, osobito Papa.
Gospodo kardinali, dragi nadbiskupi i biskupi, zahvaljujem vam što ste se, makar uz cijenu velikih žrtava, odazvali mom pozivu na ovaj sastanak. Neka nas svojim osobitim zagovorom prati Marija, Majka Crkve i Kraljica Mira!

Kardinalov govor:

PRIOPĆENJE NAKON SUSRETA SVETOGA OCA S BISKUPIMA IZ BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE, SR JUGOSLAVIJE, MAKEDONIJE I SLOVENIJE

1. Sveti Otac uvijek zabrinut za materijalnu i duhovnu sudbinu naroda balkanskoga područja, sazvao je u srijedu, 17. listopada 1995, u nazočnosti nekoliko svojih suradnika iz Rimske Kurije, biskupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, SR Jugoslavije, bivče jugoslavenske republike Makedonije i Slovenije.
Cilj je susreta bio zajedno s pastoralnog stajališta istražiti prilike mjesnih zajednica nakon četiri godine rata i u teškom ostvarivanju mira.

2. Gotovo sve od dvadeset i četiri biskupije iz pet država predstavljali su njihovi biskupi. Nedostajao je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, kojemu je onemogućeno napustiti svoje sjedište te ga je stoga predstavljao njegov generalni vikar mons. Anto Orlovac. Kao što je Sveti Otac učinio u svom govoru na početku, posebno se je molilo za njega i za povjereno mu stado. Također su iz zdravstvenih razloga bili odsutni ljubljanski nadbiskup Alojzij Šuštar kojega je predstavljao njegov pomoćni biskup Alojzij Uran i dubrovački biskup Želimir Puljić.

3. Na početku sastanka kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zajedno s njime kardinal Vinko Puljić, sarajevski nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, srdačno su Papi zahvalili što je upriličio taj susret, izrazivši mu također usrdne čestitke na početku osamnaeste godine njegove Papinske službe. Svi nazočni su u susjednim prilozima, jednako tako izrazili svoju zahvalnost što imaju priliku kao pastiri zajedno razmatrati pouke što ih treba izvući iz patnji što ih je proizvelo toliko nasilje i mogućnosti i zahtjeve što ih pruža budućnost. Radovi su se proveli u ozračju velike duhovnosti, s potresnim svjedočanstvima istinskoga kršćanskoga življenja onih tako izmučenih zajednica.

4. U tijeku sastanka sudionici su preuzeli različite zadaće za svoje buduće služenje u sklopu pastoralnih nauma za novo naviještanje Evanđelja uoči trećega tisućljeća. Poimence:
a – ojačati djelo pomirenja među osobama i etničkim skupinama, sve pozivajući da odbace mit ogorčenoga nacionalizma te da njeguju zdravo domoljublje potičući tako iskreni suživot;
b – sve poučavati za življenje kršćanskoga opraštanja u cilju liječenja rana proizvedenih mržnjom, drevnom i suvremenom;
c – poticati nove molitvene pothvate da bi Gospodin udijelio milost obraćenja srdaca, koje je nezaobilazna pretpostavka istinske duhovne obnove;
d – na mjesnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini osnažiti dijalog s pravoslavnom braćom, iskazujući spremnost za susretanje s njihovim biskupima u bratskoj ljubavi i kršćanskoj revnosti, u duhu najnovije enciklike “Ut unum sint”;
e – u uzajamnom poštovanju unapređivati susrete s Muslimanima u svrhu osiguravanja za sve dostojne budućnosti;
f – nastaviti i ako je moguće umnožiti djela dobrotvorne ljubavi – kako materijalne, tako i duhovne na svim razinama, ne razlikujući ljude prema narodnosnoj ili religijskoj pripadnosti;
g – osobitu pozornost poklanjati izbjeglicama, odakle god oni dolazili i tako iznova u svojstvenoj različnosti tkati društveno tkivo u pojedinim zemljama i među njima: brat brata se ne smije tek podnositi, treba ga ljubiti;
h – uspostavljati bratimljenja među biskupijama i župama bolje stojećih crkava i onih koje su u dotičnim područjima najteže pogođene, te bez odlaganja započinjati obnovu svetih mjesta koja su ratom razorena, jer su to znakovi nade i sredstva zajedništva. S tim u svezi Sveti Otac odredio je ustanovljenje posebne zaklade kojoj je on namijenio prihode od autorskih prava za svoju knjigu Prijeđi prag nade;
i – pobuditi zanimanje sredstava društvenog priopćivanja kako bi istinitije izvješćivala o stvarnosti u tim zemljama, osobito o nazočnosti, patnjama i djelovanju Katoličke Crkve;
j – što zauzetije širiti papinski nauk i crkveni društveni nauk s posebnom pozornošću za ono što se odnosi na razorne učinke nacionalizma i zahtjev poštovanja prava manjina.

5. Na kraju susreta svi su sudionici izrazili svoje zadovoljstvo zbog napora međunarodne zajednice i odgovarajućih vlada za postizanje mira, ali ipak izražavajući želju da taj mir bude pravedan i trajan i radi toga utemeljen na općenito priznatim moralnim načelima.

Iz Vatikana, 17. listopada 1995.