Papin govor biskupima ordinarijima i papinim predstavnicima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Jugoslavije, Makedonije i Slovenije

(Srijeda, 17. listopada 1995. dvorana Bologna, u 10 sati)

Gospodo kardinali, draga braćo u biskupstvu!
Želio sam da se sastanemo kako bih posvjedočio da sam blizu svima vama, svećenicima, vašim suradnicima u apostolatu i svim vjernicima vaših mjesnih Crkava.
Znam da su vaše biskupije, osobito one u Bosni i Hercegovini, prošle svoj dugi “veliki petak”. Za neke od njih vrijeme kušnje nije još završeno. U svakom slučaju, pred vama se otvara beskrajno polje djelovanja. No i u drugim su zemljama brojni su izazovi s kojima se treba suočiti nakon sloma komunizma: riječ je, kad se do kraja razmisli, o preoblikovanju duša!
Našem je susretu cilj sasvim pastoralan. Ovdje smo kao pastiri zabrinuti za sudbinu stada da bismo razmotrili što je moguće činiti, u svjetlu i snagom Evanđelja, za pomoć svim ljudima dobre volje da krenu putem bratstva, za duhovnu i materijalnu obnovu balkanskih naroda, kako bi mladi naraštaji punim povjerenjem mogli gledati u budućnost.
Bit će mi drago u ovom susretu od vas čuti neke odgovore glede duhovnih potreba s kojima se u ovaj čas najprije treba sučeliti. Svaki će biskup morati, kao dobri Samarijanac prolazeći svijetom, promisliti kako namjerava surađivati za izlaženje ususret najhitnijim potrebama dotičnih naroda.
Također se moramo pitati kako bi se moglo duhovno i materijalno obnoviti taj veliki dio Europe u suradnji s drugim kršćanima i sa svakim vjernikom.
Ovaj naš susret mora biti “znak” koji će svima navijestiti da je sutrašnjica još uvijek moguća, da nasilje i ugnjetavanje ne smiju imati posljednju riječ. Ovaj susret treba također pokazati da katolici žele dati svoj osobiti doprinos miru po iskustvu opraštanja i pomirenja. Naša nam vjera kaže da ne možemo biti sretni jedni bez drugih i još manje jedni protiv drugih!
Časna braćo u biskupstvu, u ove duge četiri godine, koje su vašim narodima donijele toliko patnji i suza, uvijek sam vam bio vrlo blizu, moleći i djelujući da bi zvijezda mira ponovno zasjala nad vašim zemljama. Blizu su vam bili i mnogi moji suradnici u Rimskoj Kuriji, svaki na području svoje odgovornosti. Danas nam je Providnost dopustila da se svi zajedno sastanemo kako bismo se obnovili u pastoralnom naporu u službi Crkvi i svijetu.
Želim zajedno s vama uputiti srdačni pozdrav onome koji nije mogao sudjelovati u ovom susretu. Posebno se želim obratiti našemu dragome bratu banjolučkom biskupu preuzvišenom Franji Komarici, koji nije mogao izađi iz izmučenoga grada, koji još uvijek trpi tolike patnje. Zajedno s njime pozdravljam svećenike, redovnike i redovnice koji su odlučili ostati uz svoje vjernike u tom dugom razdoblju iskušenja. Neka znaju da je sva Crkva s njima, osobito Papa.
Gospodo kardinali, dragi nadbiskupi i biskupi, zahvaljujem vam što ste se, makar uz cijenu velikih žrtava, odazvali mom pozivu na ovaj sastanak. Neka nas svojim osobitim zagorovom prati Marija, Majka Crkve i Kraljica Mira!

Govor zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića

Na vaš očinski poziv danas su okupljeni oko Vas u vašem domu biskupi novih triju biskupskih konferencija, koje ste potvrdili u tri države: biskupi Hrvatske biskupske konferencije, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, biskupi Biskupske konferencije Slovenije, zatim biskupi iz Makedonije, biskupi iz Crne Gore, Srbije i Vojvodine. To je područje bivše Jugoslavije.
Srdačno Vam zahvaljujemo za Vaš poziv kojim ste nas sabrali da čujete nas i naša razmišljanja o pitanju mira u našim prostorima. Pozvali ste nas da zajedno razmišljamo na kojim načelima ostvariti mir u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, koje trpe teške posljedice nametnutog rata.
Prije nego započnemo ovaj radni susret, čast mi je i posebna radost da Vam u ime svih nas izrazim najsrdačniju čestitku povodom 17. godišnjice vašeg izbora za rimskog biskupa nasljednika sv. Petra. Upravo jučer, na blagdan sv. Hedvige, Božja Vas je Providnost, svojom božanskom odlukom, pozvala iz “daleke zemlje” da Vam povjeri Crkvu Božju, po svem svijetu raširenu, da joj predsjedate kao učitelj istine i kao predvodnik u ljubavi.
U tijeku 17 godina vašeg služenja Crkvi obilovala je u Vama milost Duha Svetoga da hrabro, jasno i odlučeno naviještate vjeru i Božja načela života u doba relativizma, hedonizma, subjektivizma kada se, nažalost, mnogi odvraćaju od istine polazeći za učiteljima koji im gode ušima (usp. 2 Tim 4,3).
Vjernost Isusu Kristu, ljubav prema Crkvi, naviještanje zahtjevnog Evanđelja suvremenoj civilizaciji pribavlja Vam mnoge protivnike, nanosi Vam i patnje, a vrhunac je bio atentat na vaš, nama dragocjeni život.
Međutim, vjerni sinovi i kćeri Crkve i svi ljudi dobre volje zahvalni su Vam da, braneći Istine Božje, branite na najistinskiji način nepovredivo pravo ljudske osobe, dostojanstvo obitelji i dostojanstvo svakog naroda s pravom na slobodu i mir. Dok uporno propovijedate riječ Božju – bilo to zgodno ili nezgodno – sa svom poukom i strpljivošću (2 Tim 4,2), branite nepovredivost života svakog ljudskog bića, počevši od njegova začeća pa sve do smrti. Istina, pravednost, poslušnost Božjim zakonima temelji su osobnog i obiteljskog života, uvjeti su pravednih odnosa u miru među narodima i državama. Mi Vam za sve to od srca zahvaljujemo.
Mi Vam osobito zahvaljujemo za vaše stalno nastojanje da se u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini zaustavi nasilje, da zašuti oružje i da se uspostavi pravedni mir u kojemu će svi ljudi i narodi, kao i nacionalne manjine, biti poštivani, sigurni i slobodni u pravednom miru. Molimo svemogućeg Boga, po zagovoru Presvete Bogorodice, koju ste na osobit način izabrali za Majku svoga života i svoga Pontifikata, da Vas stalno krijepi puninom darova Duha Svetoga, da Vas tješi u kušnjama, da Vas uzdrži u dobrom zdravlju i da svojim blagoslovom umnaža uspjehe vaših puteva, vaših susreta, vašeg navještanja Evanđelja.
Osobito smo Vam i ovom prilikom zahvalni da ste učinili veliku radost Crkvi u Hrvatskoj i hrvatskom narodu kad ste posjetili Zagreb i Hrvatsku 10. i 11. rujna prošle godine povodom 900. obljetnice osnutka zagrebačke biskupije.
Sada neka mi bude dozvoljeno navesti nekoliko misli i činjenica s obzirom na temu našeg susreta. Tema je mir. Da bismo temu mira što dublje analizirali, potrebno je poznavati neke povijesne einjenice. Poznavanje povijesti nužno je da bi se razumjeli uzroci bilo kojeg konflikta među narodima. Dobro poznavanje povijesti pomaže također kako pronalaziti i predlagati pravedna rješenja.
“Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje” (Iz 32,17). Za takav mir mi molimo, takav mir želimo. Na takav mir imaju pravo svi ljudi i svaki narod. To nije mir ropstva; to nije mir kapitulacije pred nasiljem jačega; to nije mir koji bi brisao razliku između dobra i zla, koji bi izjednačio nedužnu žrtvu i nepravednog napadaja.
Nažalost, možemo tvrditi da su kroz povijest ratovi među narodima imali svoje uzroke u nepravdama, kada su jači htjeli nametnuti svoju volju slabijima, kada su željeli osvojiti tuđe i pokoriti drugoga.
Kazao sam da je potrebno poznavati povijest da bi se razumjeli problemi u sadašnjosti. Želim samo u kratkim crtama iznijeti bitne povijesne činjenice koje se tiču Hrvatske i hrvatskog naroda.
Hrvatski narod svakako spada među najstarije narode Europe koji na području svoje sadašnje domovine živi svoju povijest gotovo 14 stoljeća. Prošlih godina slavili smo 13 stoljeća pokrštavanja Hrvata u zajedništvu Rimokatoličke Crkve. U prvim stoljećima naše povijesti na našem tlu, na obalama Jadranskog mora konstituirana je hrvatska država. Imali smo svoje knezove i svoje kraljeve. 925. godine vatikanski dokumenti po prvi put bilježe hrvatskoga kralja Tomislava. Prije toga 879. godine hrvatski vladar Branimir pisao je Papi Ivanu VIII. I u tom vremenu raskola između Istočne i Zapadne Crkve on svjedoči Papi svoju opredjeljenost i vjernu poslušnost zajedništvu Rimske Crkve. Papa Ivan VIII. odgovara mu prelijepim pismom 7. lipnja 879. da je na blagdan Spasova slavio misu nad grobom sv. Petra i zazvao Božji blagoslov na Branimira, njegovu zemlju i njegov narod.
U vrijeme Pape Grgura VII. hrvatskog kralja Zvonimira krunio je papin legat Gebizon 1075. godine. Kralj Zvonimir opet obećaje papi vjernost i obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice, brinuti se za pravednost da jaki ne potlači slaboga.
Međutim, sjeverni dio Hrvatske potpao je pod vlast ugarskog kralja Ladislava, koji je 1094. osnovao u Zagrebu biskupiju. Pošto je izumrla dinastija hrvatskih kraljeva, hrvatski velikaši s ugarskim kraljem Kolomanom učiniše ugovor “Pacta conventa” 1102. godine. Snagom toga ugovora Hrvatsko kraljevstvo ulazi u personalnu uniju s ugarskim kraljevstvom: zajednički im je kralj, ali Hrvatska kao i Ugarska zadržavaju svoje političko uređenje.
Srbi su poslije došli na područja Hrvatske koja su bila okupirana od Turaka!
Kad je utrnula ugarska kraljevska dinastija, Hrvatski sabor 1. siječnja 1527. izabire za kralja Ferdinanda Habsburgovca, austrijskog vladara. Tako ulazi u personalnu uniju s austrijskim vladarima, ali uvijek zadržavajući svoj sabor, svoj naslov i svoga bana, koji je upravljao hrvatskim kraljevstvom u ime austrijskog cara, a hrvatskog i ugarskog kralja.
Godine 1918. raspada se austrougarska monarhija. Hrvatski sabor proglašuje neovisnost Hrvatske od Austrije i Ugarske. Otpor protiv Austrije i Ugarske u to vrijeme vodila je skupina hrvatskih političara koji su odlučili da se Hrvatska ujedini sa Srbijom. To je učinjeno 1. prosinca 1918. godine. To ujedinjenje nije bilo po volji hrvatskog naroda. Srpska je vojska zapravo okupirala Hrvatsku. U Zagrebu su bile demonstracije protiv tog ujedinjenja i okupacije koju su beogradski političari nazvali “oslobođenjem”. Na glavnom trgu grada Zagreba srpska je vojska pucala u demonstrante 5. prosinca 1918. i ubila je nekoliko ljudi. Progon Hrvata je već započeo. Ta se nova država zvala, diktirana više mirom u Versaillesu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Srpski političari smatrali su tu državu povoljnom mogućnošću da ostvare ideju velike Srbije u kojoj će Srbi biti dominantan narod. Ta je država bila sastavljena od raznih naroda, kultura, jezika, vjera. Da bi se mogla održati, bilo je nužno poštivati razlike, identitete, povijesti svakog naroda. To se moglo ostvarivati samo na dosljednom poštivanju pravednosti i prava. Toga nije bilo. Na opravdane zahtjeve hrvatskog naroda, da bude ravnopravan i slobodan ekonomski, politički, kulturno, odgovaralo se nasiljem, progonima, sve do ubijanja istaknutih predstavnika hrvatskoga naroda.
Tragičan događaj u povijesti te države dogodio se 20. lipnja 1928. godine, ni deset godina nakon ujedinjenja. U beogradskom parlamentu izvršen je atentat na hrvatske parlamentarce koji su bili izabrani od hrvatskog naroda i koji su političkim metodama, demokratski, nastojali u parlamentu izboriti ravnopravnost i slobodu hrvatskog naroda. Zastupali su prava svih individualiteta u toj državi. Ali toga dana dvojica parlamentaraca su ubijena na licu mjesta, trojica teško ranjena, među njima Stjepan Radić, vođa hrvatske borbe za ravnopravnost i slobodu. On je nakon tog atentata umro 8. kolovoza 1928. godine. Kralj Aleksandar Karađorđevića uveo je diktaturu i državi Srba, Hrvata i Slovenaca dao ime Jugoslavija da se i na taj način naglasi centralizam i unitarizam vlasti.
Nakon tog atentata neki su predstavnici hrvatskog naroda pokrenuli revolucionarni pokret za oslobođenje pod nazivom Ustaša – ustanici za slobodu. Progon Hrvata je bio nesnosan. Hrvatski i makedonski emigranti organizirali su atentat protiv kralja Aleksandra, koji je ubijen 9. listopada 1934. u Marseilleu. Nakon tog atentata i porastom nacističke vlasti u Njemačkoj kao i fašističke u Italiji, zapadne sile inzistirale su da se u Jugoslaviji gradi demokracija kako bi se riješili problemi međunarodnih odnosa. Pod tim pritiskom nasljednik ubijenog Stjepana Radića dr. Vlatko Maček pušten je iz zatvora. Opozicija je mogla organizirati svoje djelovanje i provedeni su relativno demokratski izbori 5. svibnja 1935. godine. Glavna i najbrojnija hrvatska politička stranka, s vođom dr. Vlatkom Mačekom, u Hrvatskoj je pobijedila na izborima više nego s apsolutnom većinom. Nakon toga su počeli pregovori s vladom u Beogradu da se riješi hrvatsko pitanje. Nakon višegodišnjih pregovora 1939. godine, došlo je do sporazuma kojim je Hrvatska dobila određenu autonomiju, što nije bilo po volji srpskim nacionalistima. Da nije bilo rata u Europi, bila bi se ta autonomija razvijala sigurno u pravcu veće hrvatske samostalnosti u okviru Jugoslavije.
Međutim, jugoslavenska vlada ušla je u Trojni pakt: Berlin-Rim-Tokio 25. ožujka 1941. godine. 27. ožujka iste godine došlo je do državnog udara u Beogradu, nakon čega je Njemačka napala Jugoslaviju zajedno s Italijom. Jugoslavija se raspala. Kao posljedica raspada Jugoslavije konstituirana je Nezavisna država Hrvatska, ali je njezina nezavisnost bila veoma ograničena zbog njemačke i talijanske okupacije, zbog unutarnjeg sukoba Hrvata i Srba. U te sukobe uključila se i Komunistička partija Jugoslavije s ciljem da dođe do vlasti. Bilo je to tragično vrijeme kad su žrtve padale na svim stranama i kada je sistem vlasti bio totalitaran.
Kad je svršio 2. svjetski rat, dakle u miru, izvršen je veliki masakr nad Hrvatima. Komunistička partija, na čelu s Josipom Brozom, zvanim Tito, rekonstruirala je Jugoslaviju tako da je uređena federativno, a u sastav te federacije su ušle 6 republika: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i dvije autonomne pokrajine u okviru republike Srbije: Vojvodina i Kosovo. Po Ustavu svaka republika imala je pravo na izlazak iz federacije. To je tako bilo na papiru.
Međutim, stvarna vlast u državi bila je koncentrirana u Beogradu, što je imalo za posljedicu politički, ekonomski, kulturni centralizam, a u takvom sistemu nisu bila poštivana u punoj mjeri zakonita prava i autonomnost drugih republika, osobito Hrvatske.
Kad je 1989. započela u Istočnoj Europi, u zemljama pod komunističkom vlasti, takozvana “revolucija stoljeća” za slobodu od totalitarizma i od ovisnosti od centralne vlasti jačega, taj proces demokratizacije nije mogao mimoići ni Jugoslaviju. Narodi su postavljali zahtjeve za slobodom.
U Beogradu je političko vodstvo preuzeo Slobodan Miloševića u komunističkoj partiji Srbije i najavio, ne izričito ali uključeno, zapravo stvaranje velike Srbije: svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i dijelovi republika u kojima oni žive pripadaju Srbiji. Odbijao je svaku ideju – nakon što su u republikama provedeni izbori i nakon što su u 4 republike (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija), konstituirani demokratska vlast i višestranački parlamenti – da se provede temeljita rekonstrukcija države u konfederaciju, tj. u savez samostalnih država koje bi ugovorom odredile svoje odnose međusobno. Slobodan Miloševića ukinuo je Ustav time što je ukinuo autonomiju Vojvodine i Kosova. U Srbiji i Crnoj Gori došla je na vlast Komunistička partija s promjenom imena u Socijalistička. Tako su na području Jugoslavije bila suočena dva politička sistema: demokratski i totalitarni. Vojska i naoružanje Jugoslavije bilo je uglavnom pod komandom srpskih generala i srpske vlasti. Ta snaga je upotrebljena najprije protiv Slovenije, zatim protiv Hrvatske, a onda je donijela rat u Bosni i Hercegovini.
Srpska manjina u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini bila je naoružana, indoktrinirana da pod izlikom vlastite ugroženosti pruži otpor vlastitih republika. Počelo je s terorizmom u koji se uključila jugoslavenska armija s ciljem da tobože sačuva Jugoslaviju i socijalizam.
Međutim, socijalizam više nije bio u središtu pažnje nego osvajanje teritorija, radikalno etničko čišćenje na osvojenim područjima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, što je sve uzrokovalo masakr civila, sistematsko rušenje crkava, džamija, kuća, škola, čak i bolnica. Tako su nanesene patnje stotinama tisuća obitelji koje su ostale bez ičega. To je posljedica da se silom ostvari ideja velike Srbije na ruševinama Jugoslavije. To su povijesne činjenice.
Kada je ove godine Hrvatska oslobodila okupirana područja, iz kojih su bili protjerani Hrvati kao i pripadnici drugih nesrpskih etničkih zajednica, pronađena je pustoš. Opljačkane su razorene i spaljene gotovo sve kuće Hrvata u kojima je prije stanovalo preko 100 tisuća stanovnika. Sve katoličke crkve, kapele, križevi na raskršćima, samostani, čak i neka groblja, sve je to razoreno. Neke su crkve potpuno nestale, brojne su tako teško razorene da ih je nemoguće popraviti, ostale su tako jako iznutra opustošene i izvana oštećene da će to biti teški i skupi popravci. Oslobađanjem teritorija pod nazivom “Oluja” oslobođeno je 68 katoličkih župa, ali nijedna nema pošteđene crkvene objekte.
Prognanici koji se vraćaju nalaze samo ruševine, zidove kuća u kojima raste šikara, a i njihove zemlje većinom su obrasle korovom. To su činjenice.
U skladu s katoličkim načelima, oslobađanje hrvatskih okupiranih područja, koja su uvijek povijesno pripadala Hrvatskoj i koja su kao takova priznata najnovijim međunarodnim dokumentima (Rezolucije UNO), bilo je moralno pravo Hrvatske države. Bez tog oslobađanja bio je nemoguć povratak prognanima i bilo je nemoguće uspostaviti normalan promet u Hrvatskoj, jer su glavne prometne veze između sjeverne i južne Hrvatske bile četiri godine prekinute. Pregovorima, unatoč strpljivosti kroz četiri godine, nije se uspjelo postići pravedno rješenje mirnim putem. Prognanici pak, nakon četiri godine progonstva, nalazili su se u veoma teškoj situaciji koja je već prelazila u očajno stanje.
Naša je Crkva za cijelo vrijeme rata, poštujući moralno načelo da se žrtva ima pravo braniti od nepravednog napadača, ipak neprestano inzistirala da se obrana drži moralnih načela, i u obrambenom ratu da ne prelazi u nasilje koje bi bilo izraz osvete i mržnje. Na tome je Crkva inzistirala i u ovoj vojnoj operaciji. Predsjednik Hrvatske republike Franjo Tuđman, kad je počela akcija oslobađanja, upućivao srpskom stanovništvu opetovani poziv da ostanu mirni u svojim domovima, da im se jamče sva ljudska prava i da polože oružje. Međutim, srpsko je stanovništvo ipak bježalo odvozeći svoje stvari a da im to nitko nije priječio. Koji su razlozi da su Srbi bježali? Smatramo da su tri važna razloga: 1. toliko su bili indoktrinirani idejom velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost Hrvatske države da bi u njoj živjeli kao njezini ravnopravni građani. 2. I njihove vlasti su dale zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto više od mjesec dana prije “Oluje”, da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvatska napadne takozvanu “Krajinu”. 3. razlog je osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju kuća Hrvata, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti dočekati toga susjeda kad se bude vratio iz progonstva.
Naša je Crkva apelirala i apelira i na hrvatske prognanike da ne padnu u napasti mržnje i osvete. Nažalost, bilo je slučajeva pljačkanja srpskih kuća i paljenja, ali protiv toga smo protestirali. Hrvatska je vlada objavila da će svima koja čine takva nasilja biti suđeno. To su činjenice koje mnogima nisu poznate pa su lako vjerovali propagandi koja je iznosila u svjetsku javnost neistine i krive optužbe protiv Katoličke Crkve i hrvatskog naroda. U toj propagandi napadani ste i Vi, Sveti Oče, premda ste se neprestano zauzimali za pravedan mir i za poštivanje prava svih ljudi.
Ovaj rat ostavlja teške posljedice na materijalnom, moralnom i duhovnom polju. Rane su duboke i trebat će ih liječiti. Međunarodne institucije trebale su na početku jakom riječju suprotstaviti se agresiji protiv demokracije i slobode drugih, ali – nažalost – to nije usinjeno. Razni interesi priječili su pravedne postupke. Stoga se rat produljio i nanio teške patnje velikom mnoštvu ljudi.
Sada međunarodna institucija ulaže napore da se mir uspostavi, a mi molimo da to bude što prije i da taj mir bude pravedan za sve, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.
Pred nama je pitanje kako liječiti rane, kako uspostaviti nove odnose među ljudima i narodima, kako ostvariti duhovnu i moralnu obnovu ljudskih srdaca. Slobodni narodi mogu uspostaviti odnose suradnje i prijateljstva, ali zato međunarodno priznate granice među državama moraju biti nepovredive. Onda će to biti granice susreta a ne sukoba.
Smatramo da je naš poziv naviještati pravedan mir, pomirenje i opraštanje. A mir je djelo pravde.
Sveti Oče, zahvaljujemo za svu Vašu pažnju i ljubav u traženju pravednog mira i molim za sve nas Vaš Apostolski blagoslov.

Rim, 17. 10. 1995.

Franjo kard. Kuharić
nadbiskup zagrebački,
predsjednik HBK

PRIOPĆENJE NAKON SUSRETA SVETOGA OCA S BISKUPIMA IZ BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE, SR JUGOSLAVIJE, MAKEDONIJE I SLOVENIJE

1. Sveti Otac, uvijek zabrinut za materijalnu i duhovnu sudbinu naroda balkanskoga područja, sazvao je u srijedu, 17. listopada 1995, u nazočnosti nekoliko svojih suradnika iz Rimske Kurije, biskupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, SR Jugoslavije, bivče jugoslavenske republike Makedonije i Slovenije.
Cilj je susreta bio zajedno, s pastoralnog stajališta, istražiti prilike mjesnih zajednica nakon četiri godine rata i u teškom ostvarivanju mira.

2. Gotovo sve od dvadeset i četiri biskupije iz pet država predstavljali su njihovi biskupi. Nedostajao je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, kojemu je onemogućeno napustiti svoje sjedište, te ga je stoga predstavljao njegov generalni vikar mons. Anto Orlovac. Kao što je Sveti Otac učinio u svom govoru na početku, posebno se je molilo za njega i za povjereno mu stado. Također su iz zdravstvenih razloga bili odsutni ljubljanski nadbiskup Alojzij Šuštar kojega je predstavljao njegov pomoćni biskup Alojzij Uran, i dubrovački biskup Želimir Puljić.

3. Na početku sastanka kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, i zajedno s njime kardinal Vinko Puljić, sarajevski nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, srdačno su Papi zahvalili što je upriličio taj susret, izrazivši mu također usrdne čestitke na početku osamnaeste godine njegove Papinske službe. Svi nazočni su u narednim prilozima jednako tako izrazili svoju zahvalnost što imaju priliku kao pastiri zajedno razmatrati pouke što ih treba izvući iz patnji što ih je proizvelo toliko nasilje, i mogućnosti i zahtjeve što ih pruža budućnost. Radovi su se proveli u ozračju duboke duhovnosti, s potresnim svjedočanstvima istinskoga kršćanskoga življenja onih tako izmučenih zajednica.

4. U tijeku sastanka sudionici su preuzeli različite zadaće za svoje buduće služenje u sklopu pastoralnih nauma za novo naviještanje Evanđelja uoči trećega tisućljeća:
a – ojačati djelo pomirenja među osobama i etničkim skupinama, sve pozivajući da odbace mit ogorčenoga nacionalizma te da njeguju zdravo domoljublje, potičući tako iskreni suživot;
b – sve poučavati za življenje kršćanskoga opraštanja u cilju liječenja rana proizvedenih mržnjom, drevnom i suvremenom;
c – poticati nove molitvene pothvate da bi Gospodin udijelio milost obraćenja srdaca, koje je nezaobilazna pretpostavka istinske duhovne obnove;
d – na mjesnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini osnažiti dijalog s pravoslavnom braćom, iskazujući spremnost za susretanje s njihovim biskupima u bratskoj ljubavi i kršćanskoj revnosti, u duhu najnovije enciklike “Ut unum sint”;
e – u uzajamnom poštovanju unapređivati susrete s muslimanima u svrhu osiguravanja za sve dostojne budućnosti;
f – nastaviti, i ako je moguće, umnožiti djela dobrotvorne ljubavi – kako materijalne tako i duhovne, na svim razinama, ne razlikujući ljude prema narodnosnoj ili religijskoj pripadnosti;
g – osobitu pozornost poklanjati izbjeglicama, odakle god oni dolazili, i tako iznova u svojstvenoj različnosti tkati društveno tkivo u pojedinim zemljama i među njima: brat brata se ne smije tek podnositi, treba ga ljubiti;
h – uspostavljati bratimljenja među biskupijama i župama bolje stojećih Crkava i onih koje su u dotičnim područjima najteže pogođene, te bez odlaganja započinjati obnovu svetih mjesta koja su ratom razorena, jer su to znakovi nade i sredstva zajedništva. S tim u svezi Sveti Otac odredio je ustanovljenje posebne zaklade kojoj je on namijenio prihode od autorskih prava za svoju knjigu Prijeđi prag nade;
i – pobuditi zanimanje sredstava društvenog priopćivanja kako bi istinitije izvješćivala o stvarnosti u tim zemljama, osobito o nazočnosti, patnjama i djelovanju Katoličke Crkve;
j – što zauzetije širiti papinski nauk i crkveni društveni nauk s posebnom pozornošću za ono što se odnosi na razorne učinke nacionalizma i zahtjev poštovanja prava manjina.

5. Na kraju susreta svi su sudionici izrazili svoje zadovoljstvo zbog napora međunarodne zajednice i odgovarajućih vlada za postizanje mira, ali ipak izražavajući želju da taj mir bude pravedan i trajan i radi toga utemeljen na općenito priznatim moralnim načelima.