Papina generalna audijencija u srijedu 17. siječnja 1996.

1. “Tko ima uho, nek posluša što Duh govori Crkvama!” (Otk 3,22). Taj poziv zaključuje posljednje od pisama sedmerim Crkvama, o kojima je riječ u Ivanovu Otkrivenju. To što je tu rečeno, Crkvi u Laodiceji, protegnuto je tako i na sve druge i, možemo dodati, na Crkve svakog doba i svakog mjesta: dakle i na nas, u naše doba.
Tekst ponajprije opisuje vjerničke prilike u Laodiceji potkraj prvoga stoljeća: Znam vaša djela – kaže Gospodin – znam da niste ni studeni ni vrući. Nakon prvotnog žara žive u ozraeju mlakosti i vjerskog ravnodušja. Zauzeli su stavove samodostatnosti i ispraznosti: “Govoriš: #!Bogat sam, ništa mi ne treba!#!” (Otk 3,17).
I što je još gore, nisu svjesni svoga žalosnog stanja. Zaslijepljeni, ne opažaju više svoju bijedu. Stoga im je jasno upućen poziv da kupe “bijele haljine”, kakve se oblače kod krštenja i koje označuju čišćenje i novi život.
Pismo savjetuje moliti i zadobiti od samoga Gospodina “pomasti za pomazati oči”, da pogled jasno raspozna opasnosti i da narod može, novim zanosom vratiti se evanđeoskom služenju (usp. Otk 3,18). Te su riječi snažan poziv na obraćenje i obnovu života. Da bi se naglasila hitnost poziva, rečeno je: “Evo, stojim na vratima i kucam.” Sam Bog preuzima poticaj, dolazi, i već je na vratima. Kuca. S gospodarom kuće, zatvoren u njegovu domu, želi blagovati. “Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20).

2. U očekivanju trećeg tisućljeća i proslave, na koju se pripravljamo, dvije tisuće godina od povijesnog dolaska Isusa Krista, Mješovita komisija koja svake godine predlaže pomoć za Tjedan molitve za jedinstvo kršćana htjela je da tekst Otkrivenja, malo prije naviješten, nadahnjuje zajedničko razmišljanje u 1996. Tekst želi prenuti iz određenog ravnodušja, stavova samodostatnosti, i ponovno pozvati na promjenu života, na budnost, na potrebu zajedništva. Zgodno je primijećeno da, slušajući riječi koje se odnose na večeru, kršćani ne mogu ne misliti s razumljivom gorčinom na svoje odvojene euharistije. To je zapravo najteži znak razdijeljenosti meću kršćanima. Upravo nadilaženju tih podjela teže inicijative ekumenskog pokreta – molitva, proučavanje, dijalog, suradnja – sve usmjerene istome cilju: moći konačno zajedno slaviti Večeru Gospodnju, pomireni i u punom zajedništvu. Kako je stoga važno ustrajati u molitvi!
Molitva, doista, izražava i istodobno gaji nadu punog zajedništva u vjeri, životu, i u svjedočanstvu, koje moramo zajedno dati Isusovu Evanđelju u trećem kršćanskom tisućljeću. Ona je pravi izvor traženja punog zajedništva.

3. Da bih ohrabrio ekumensku zadaću Katoličke Crkve i olakšao razmišljanje o još neriješenim pitanjima s drugim kršćanima, objavio sam, u svibnju prošle godine, encikliku Da budu jedno. Htio sam tako nanovo predložiti katolička načela ekumenske odgovornosti, premišljena u svjetlu širokog i pozitivnog iskustva ovih posljednjih trideset godina susreta i dijaloga. Ta su načela i dalje siguran vodič u hodu koji treba prijeći da bi se stiglo do blagoslovljenog dana punog zajedništva.
U suštini, mnogostruki međuvjerski dijalozi svi, izravno ili neizravno, teže nadilaženju postojećih razlika i uspostavljanju punog jedinstva svih vjernika u Kristu. Kršćani su već postali svjesniji zajedničkih vjerskih elemenata.

4. S pravoslavnim Crkvama dijalog je doveo do značajnog slaganja u sakramentalnom poimanju Crkve. To sad mora omogućiti razriješiti očitu nepravilnost proizašlu iz nepotpunog zajedništva. Zbog toga, i da bi se olakšao nastavak dijaloga, predložio sam produbiti raščlambu primata rimskoga biskupa. Svi znamo da to pitanje stvara najveću povijesnu zapreku ponovnom uspostavljanju punoga zajedništva među katolicima i pravoslavnima. Stoga sam sve ohrabrio tražiti, “očito zajedno, oblike u kojima ta služba može ostvarivati službu ljubavi priznatu od jednih i drugih” (enciklika Da budu jedno, 95).
Što se tiče drevnih istočnih Crkava i asirske Crkve, imao sam radost potpisati s nekim njihovim patrijarsima, izjave zajedničke vjere. Radi se o važnim tekstovima, koji dopuštaju konačno razjasniti i nadići kristološko razilaženje. Sada možemo zajedno ispovijedati vjeru u Krista Isusa, pravoga Boga i pravoga Čovjeka.
Dijalog poprima drugačije oblike sa svjetskim kršćanskim zajednicama proizašlima iz Reforme. On je ipak uvijek obilježen dubokom odgovornošću. Kao što sam to ustvrdio u enciklici, on “je bio i jest plodan, bogat obećanjima… Tako su se nazrela neočekivana rješenja i u isto vrijeme se shvatilo kako je nužna dublja utemeljenost pojedinih tema” (ondje, 69).

5. Dijalog se stoga nastavlja i svi ga pratimo pouzdanom molitvom. Danas bih htio zahvaliti svima odgovornima, pastirima i teolozima, koji razvijaju istinsko evanđeosko djelovanje: oni rade na smirivanju i slozi duhova u kršćanskoj zajednici.
Ponekad se dogodi da se pojavljuju stare teškoće ili nastaju novi problemi, usporavajući tako ekumenski hod. Ali Gospodin nas poziva da i dalje ustrajno istražujemo, u poslušnosti njegovoj volji. II. vatikanski koncil se svjesno izjasnio da sveti naum izmirenja svih kršćana u jedinstvu jedne jedincate Crkve Kristove, “nadilazi ljudske snage i sposobnosti”. Zbog toga “svu svoju nadu polaže u Kristovu molitvu za Crkvu, u Očevu ljubav prema nama, u silu Duha Svetoga” (Unitatis redintegratio, 24). Upravo smo radi toga sigurni da naša vjera i naša nada nisu uzaludne.
Tjedan molitve za jedinstvo kršćana, koji će upravo sutra započeti, pruža nam mogućnost da pojačamo svoje molitve, ujedinjujući s tom namjerom i svakodnevne patnje i muke. Zahvaljujući svačijem doprinosu neka se ubrza dan potpunog dovršenja Otkupiteljeve čežnje: Da budu jedno. Neka to postigne majčinsko zauzimanje Marije, Djevice nade i Kraljice mira.