Biskup se u propovijedi osvrnuo na početak korizme te rekao: „Kršćani su još od petog stoljeća označavali početak korizme simboličnom gestom posipanja glave pepelom koja je bila poznata i u Starom zavjetu kao čin kajanja, pokore i poniznosti pred Bogom. Korizma je posebno pokorničko vrijeme u kojem se kršćani sjećaju cijene spasenja Isusovom teškom mukom i mučeničkom smrću na križu. Mnoge osobe tijekom povijesti stradale su groznim mučeništvom i u tom smislu Isusova muka i smrt nisu nešto što se prije ili poslije njega, na sličan način nije dogodilo nikome drugom. Ljudi su, nažalost, izmišljali neljudske postupke kojima su druge mučili i ubijali.“

Propovjednik je istaknuo što je specifično za Isusovu muku i smrt: „On nije trebao tako završiti; Bog je mogao izabrati neki drukčiji put spasenja ljudi, a izabrao je ovaj da bi se poistovjetio s najvećim stradalnicima ljudske povijesti. Prihvatio je gorku muku i smrt pokazujući svoju ljubav prema čovjeku. Najveći dokaz ljubavi prema nekomu nije u umiljatim riječima nego u spremnosti za tu osobu nešto podnijeti, pretrpjeti, žrtvovati se. Da Isus za nas nije trpio, bismo li se ikada uvjerili da nas je zaista toliko volio?“ Biskup je naglasio da je i prije Isusova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, Bog ljubav prema čovjeku dokazivao na različite načine, ali ga ipak nije uspio uvjeriti u svoju ljubav, „jer čovjek ga se više bojao i doživljavao ga kao prijetnju, nego kao Ljubav“.

„Bog izražava žalost jer ga narod ne voli te mu govori: ‘hodati sam ga učio držeći ga za ruke njegove. Privlačio sam ih konopcima ljubavi … prema njima se saginjah i davah im jesti, ali oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo’ (Hoš 11, 3.4). Nisu spoznali da je sve to Bog radio iz ljubavi prema njima. Baš zbog tog pomanjkanja svijesti da ih Bog voli, ljudi su mu od početka svoje povijesti prinosili različite žrtve životinja ili plodova zemlje sa željom da mu omile. Te žrtve su nekada išle i do apsurda: klali su i prinosili Bogu za žrtvu svoju vlastitu djecu, što je izazivalo gnjev Božji. Zato se Bog odlučio sâm žrtvovati i tako ljude uvjeriti da ih voli. Učinio je to po svome Sinu Isusu koji je rekao da njemu život nitko ne oduzima, nego ga on dragovoljno daje. Poslušajmo samoga Isusa: ‘Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem.’ (Iv 10,17-18). To se može činiti samo u velikoj ljubavi. Stoga, Korizma nije samo vrijeme u kojemu intenzivnije razmišljamo o Isusovoj muci i smrti, nego i o njegovoj ljubavi prema nama. On je tu ljubav dokazao žrtvom života za nas.“

Biskup Križić spomenuo je i smisao naših korizmenih žrtvi kojima želimo pokazati našu ljubav prema Isusu, prema Bogu. „Zato korizma treba obilovati djelima ljubavi, tj. djelima kojima svjedočimo da Boga volimo. Sam Isus kaže ‘što god učiniste jednome od ove moje najmanjih braće, meni učiniste’. Stoga su naša djela ljubavi prema siromašnima, bolesnima, osamljenima i svima koji su u potrebi, djela koja činimo Bogu jer ih činimo potrebnim ljudima iz ljubavi prema Bogu. Ne samo učiniti neko dobro djelo, nego ga učiniti iz ljubavi prema Bogu. To je ono što je Bogu najdraže. I onda kada postimo, ne činimo to zato da si nešto uštedimo za poslije, nego da ono čega smo se odrekli, dademo kao dar nekome tko je u potrebi. Ta naša žrtva pretvara se u ljubav prema bližnjemu, odnosno u ljubav prema Bogu.

Jednako tako i kada molimo, naša molitva ne smije biti samo prošnja da nam Bog dade ovo ili ono, nego da nam Bog dade spoznati što i mi možemo drugima dati. Bog zna što je nama najpotrebnije, ali je važno da i mi znamo što je drugima potrebno, napose onima koji trpe. Nema nikoga tko nema što dati drugima. Možda ne možemo dati materijalna dobra, ali možemo dati lijepu riječ, osmijeh, ohrabrenje, utjehu, nešto svoga vremena, itd. Sve su to vrijednosti kojima je rok trajanja vječnost. To su vrijednosti koje postaju snaga našeg uskrsnuća i vječnog života. Isus je cijeli sadržaj Posljednjeg suda sveo na djela ljubavi prema drugima, rekao je biskup.

Pepeljenje je simboličan čin koji govori o prolaznosti života. Česta je usporedba čovjeka i njegova života s prahom u koji se pretvara ljudsko tijelo. Čovjek ne smije nikada izgubiti iz svijesti da će se vratiti zemlji od koje je uzet, da je prah i da će se u prah pretvoriti. Ali ne smije zaboraviti niti to da u tom prahu, u tom tijelu postoji duh Božji koji je život i on se u prah ne pretvara. Ali ako izgubi taj Božji duh, čovjek može vegetirati, ali ne živjeti. Bez tog duha nema uskrsnuća na život jer tijelu nema što dati život. Čovjek je pozvan čuvati i u sebi njegovati taj Božji duh koji mu je Bog darovao da bi imao život u sebi i taj Duh oživjet će naša smrtna tijela. Propovjednik je završio riječima: „Korizma nam je poziv da se više posvetimo svom duhovnom životu, Božjem duhu u nama i dopustimo duhu Božjem da nas usmjeruje putom koji vodi u život.“

Nakon propovijedi, biskup Križić je kratkim obredom blagoslovio pepeo te su u znak pokore i obraćenja, on, župnik Vazgeč i kancelar Grgurić vjernicima s pepelom činili znak križa iznad čela uz riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“. Tijekom mise pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.