Don Anton Šuljić u raspravi je istaknuo da je knjiga paradigma svakog stvaranja i medij objave umjetnika. „Kada je umjetnik povezan s Bogom tada nastaje nešto što je objava i božanskog i čovjekova elementa. Takva objava se nalazi i u samoj Bibliji koja jest Božja riječ, ali je prošla kroz filter ljudskoga. Svetom ne treba velika propaganda. Istinska umjetnost ne treba dodatno tumačenje. Umjetnik mora doživjeti da je nečija veća ruka zahvatila njega i da je on samo medij. Istinski umjetnik je ponizan umjetnik, istinski umjetnik je netko tko će kleknuti pred Presvetim, istinski umjetnik je netko tko zna da je obdaren da bi poslužio onome koji nema taj dar. Umjetničko djelo je točka u kojoj onaj tko ima darovitost govori umjesto onoga koji tu darovitost nema“, rekao je don Anton Šuljić.

Mr. Božidar Perač govorio je o svom prevoditeljskom radu s posebnim osvrtom na remek-djelo svjetske književnosti Danteovu Božanstvenu komediju. „Dante nas može preobraziti, kao i Božja riječ. Božanstvenu komediju je napisao da bi ostavio čovječanstvu opomenu, a hoće li ju čovjek prihvatiti ili ne, ovisi o njegovoj slobodnoj volji. Božanstvena komedija svjedoči da je Dante duboko bio svjestan da je svijet spašen i da smo mi spašeni. O nama ovisi hoćemo li mi na taj spašeni svijet odgovoriti našom otvorenošću prema drugome i našom otvorenošću prema Bogu“, rekao je mr. Petrač.

Prof. Daniel Miščin naglasio je da je tema Bog u knjigama, odnosno Bog u Riječi, za njega uvijek velika inspiracija i da često pokušava o tome nešto reći i svojim studentima koji slušaju kolegij iz Estetike. Istaknuo je da se Božja zaljubljenost u umjetnost u jednoj slici vidi savršeno, a to je na prvoj biblijskoj stranici gdje pronalazimo kompletan otisak umjetničkog stvaranja. „U Božjoj riječi ‘Neka bude’ nalazi se bit umjetničkog ostvarenja“, rekao je prof. Miščin. Podsjetio je na Platona koji je pokušao odgovoriti na pitanje kako funkcionira nebeski svijet u odnosu na zemaljski, odnosno kako dolazi do ideje?

„Što je umjetničko djelo? Puštanje da ideja koja me nadilazi dobije odbljesak posredstvom mojih ruku, moga glasa ili mog otiska kistom.“ Zaključio je da umjetničko stvaranje ima nebeski izvor i da je to ne samo uzvišena djelatnost, nego sudjelovanje u božanskom životu, zato što se Bog prvom riječju koju je izgovorio deklarirao kao umjetnik. „Zato se divim svijetu kao umjetničkom djelu i umjetnicima koji svojim duhom nastoje oživljavati ljepotu koju s jedne strane gledaju ili koju s druge strane časte“, zaključio je prof. Miščin.

Profesor Vladimir Lončarević istaknuo je da je Riječ ta koja stvara, a ako uzmemo da je Bog ljepota, onda je čitav svijet koji je stvoren odraz te Božje ljepote. „Sve što stvaramo kroz umjetnost, na određen način stvaramo Božjim očima. Ako ne gledamo Božjim očima, onda to nije ljepota. Kada je riječ o hrvatskoj književnosti, prvi naš spis, iako je pravničke naravi, počinje s ‘U ime oca i Sina i Duha svetoga…’ Upravo tom molitvom počinje hrvatska književnost i ako ju gledamo u tom svjetlu onda ćemo u njoj naći mnogo od Božje ljepote i stvaralaštva preko nas.“ Podsjetio je da je stvaralačka linija religiozne hrvatske književnosti neprekinuta do danas, bez obzira na sva razdoblja kroz koja je naša književnost prošla.

Prisjetio se riječi biskupa Mahnića da je hrvatska duša po naravi kršćanska. „To se odnosi i na one književnike koji nisu živjeli ni ispovijedali svoju vjeru, poput Krleže koji je brojna djela napisao nadahnut upravo Biblijom.“ Prof. Lončarević podsjetio je na cijeli niz književnika od Marulića do 19. stoljeća koji su katolički pisci. „S dolaskom moderne dolazi do traženja vjere i određene nesigurnosti u vjeri, ali i u tom razdoblju imamo niz pjesnika koji se bave Božjim temama. Komunizam je mnogo toga pomeo i onemogućio je religiozno književno stvaralaštvo koje se tek od 90-ih slobodno razvija. Hrvatska književnost je prožeta Bogom i bez Boga ona uopće ne bi postojala“, zaključio je prof. Lončarević.

Raspravu je moderirao rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa mr. sc. Antun Sente.